Ne moramo da izmišljamo toplu vodu, već samo da preslikamo firme koje efikasno rade. EPS mora da bude konkurentan. Ovde postoji samo jedna partija i ime joj je – EPS
Status „Elektroprivrede Srbije“ kao javnog preduzeća mora da se promeni i neophodno je da se EPS prilagodi zahtevima modernog vremena. EPS mora da postane akcionarsko društvo i profitabilna kompanija, mora da zarađuje za sebe i za državu – kaže u razgovoru za naš list prof. dr Branko Kovačević, dekan Elektrotehničkog fakulteta i predsednik Nadzornog odbora JP EPS
Naš sagovornik ističe i da je veoma važno da EPS deo sredstava iz svog profita ulaže u nauku i obnovu tehnologije u kompaniji.
Od skoro ste predsednik NO JP EPS, za koji se sada kaže da je veoma stručan. Koliko je to bitno za EPS?
U NO je sada pet inženjera. To su dva rudarska inženjera, Dejan Popović i Branislav Marković, kao i dva mašinska, Aleksandar Trifunović i Aleksandar Gajić, koji je i profesor Mašinskog fakulteta. A tu sam i ja, elektroinženjer.
Kako vidite ulogu NO u procesu reorganizacije EPS-a?
Nadzorni odbor je imenovala Vlada Republike Srbije, tako da smo mi na neki način činovnici Republičke vlade. S druge strane, EPS ima svoju upravljačku strukturu, gde su direktor i bord direktora EPS-a koji upravljaju poslovanjem EPS-a. Cilj nam je da vodimo računa o interesima Vlade i da zaštitimo državu, kao i da sarađujemo sa direktorom preduzeća, najvrednijeg koje Srbija ima. EPS treba da bude glavno vrelo oporavka i reindustrijalizacije Srbije, tako da se od njega očekuje da bude ključni faktor u uspostavljanju novog privrednog ambijenta koji će doprinositi razvoju ekonomije, uključivanju domaće pameti u ovaj proces i otvaranju novih radnih mesta. Verujem da svi imamo isti cilj: da od EPS-a napravimo profitabilno preduzeće. Istina, i sada je EPS profitabilan, jer proizvodi energiju koja je sve traženija na tržištu, ali način na koji se taj profit deli nije dobar. Pojedu ga troškovi i neefikasnosti, i to treba promeniti.
Da li će preko Nadzornog odbora EPS imati podršku države koja mu je nedostajala dugi niz godina?
Naravno. Uvek su pozicije NO i malo političke. Ali, verujem da su elementi struke pobedili elemente politike. Jedini u NO nisam član partije, ali mislim da su i ostali članovi NO birani po stručnim, a ne partijskim referencama. Interesi struke su pobedili interese politike. Ovde nema partija. Postoji samo jedna partija i ime joj je EPS.
Šta EPS-u predstoji u narednoj godini?
Sledi restrukturiranje i to je zahtev Međunarodnog monetarnog fonda, koji je ovlastio Svetsku banku da prati reformu EPS-a. Moramo da napravimo strukturne reforme da bismo mogli da unapredimo poslovanje i proizvodnju. Sada je u organizaciji EPS-a 14 preduzeća, koja imaju horizontalnu hijerarhiju, tačnije imamo na vrhu direktora EPS-a koji je na neki način u statusu engleske kraljice. Može samo da moli i savetuje, a ne može da zahteva. To mora da se promeni. Potrebna je vertikalno organizovana hijerarhija i to se od nas traži. Vlada Srbije je usvojila Plan reorganizacije EPS-a, imamo direktora EPS-a, a za njim dolazi bord direktora. Posle sedam izvršnih direktora u bordu direktora, dolazi po dubini celog sistema još 50 čisto stručnih direktora. To nije ništa čudno i tako su organizovane svetske energetske firme. Ne treba da izmišljamo toplu vodu, već samo da preslikamo firme koje efikasno rade. Moramo da vodimo računa i o regulativi Evropske unije, jer radimo u Evropi, i moramo da usaglasimo svoja pravila sa njima.
Da li će naredna godina biti godina kada će najviše promena da se desi u EPS-u?
Hoće, ali rokovi su kratki. Prva faza treba da se završi do 1. jula 2015. godine, a kompletna korporativizacija do jula 2016. Tada EPS mora biti spreman za berzu, a do tada treba proceniti vrednost da bismo znali čime raspolažemo, koliko šta vredi. Biće uspeh ako u ovih godinu i po dana uradimo sve, ali treba da se zna da ne radimo to zbog sveta, da bismo zadovoljili MMF i Svetsku banku, već zbog sebe. Rezultati treba da se vide u budžetima, planovima za naredne godine, u većim prihodima. To je suština, jer ako budu samo formalne, promene neće doneti boljitak.
Od Nove godine počinje i treća, poslednja faza liberalizacije tržišta, kada domaćinstva mogu da izaberu snabdevača. Hoće li EPS uspeti da ostane dominantan snabdevač?
EPS na otvorenom tržištu mora da bude konkurentan. Uveren sam da je prednost EPS-a u proizvodnji i nadam se da će tako i ostati. Nedavno je bio mali test, kada su fakulteti birali snabdevača. Birao je 31 fakultet i svi su izabrali EPS, a na spisku su tada bila 73 ponuđača. Ljudi vole svoju državu i žele da EPS uspe.
Šta treba učiniti da se EPS ne uspava u tom poverenju?
EPS je svima nama važan, jer treba da zapošljavamo naše studente i potrebno je da se otvaraju nove kompanije. Kada je EPS-u dobro, dobro je i društvu u celini. Zato i sam EPS treba da se menja i prilagođava tržišnom poslovanju.
Šta smatrate najvećim problemom EPS-a?
Došli smo iz jednog sistema koji je drugačije funkcionisao, to jest iz sistema koji je bio u drugoj državi, a i država je bila sasvim drugačije organizovana. Nažalost, još nismo završili period tranzicije, tako da sada imamo ne samo u EPS-u nego i u svim drugim oblastima galimatijas od sistema. Staro smo napustili, a novo nismo napravili. Imamo pomešane dve priče i to nije dobro. Tranzicija ne treba da traje dugo, a naša traje evo već više od 20 godina. Treba da shvatimo i da država ne može nekoga da oslobodi da plaća struju. Ako ga oslobodi, onda neka plaća ona, jer proizvodnja košta. Nema besplatne struje, tako da nema ni besplatnog školovanja. Država mora sve da plati, ali mora da proceni umesto koga plaća. Fer je pomoći socijalno ugroženima, ali ne treba niskom cenom električne energije pomagati i one koji sasvim dobro zarađuju i žive.
Može li, uprkos svemu, sledeća godina da bude i godina prvih investicija?
Naravno. EPS treba da nađe sveža obrtna sredstva za investicije i obnavljanje tehnologije, jer je Srbija prezadužena zemlja. Naša tehnologija je veoma stara, u proseku tridesetak godina, tako da ima manji koeficijent korisnog dejstva nego moderna tehnologija. Istina, zahvaljujući stručnjacima koji su radili remonte, uspeli smo da očuvamo tehnologiju, povećamo snagu i produžimo život naših elektrana.
Nedavno je potpisan i finansijski sporazum za gradnju trećeg bloka u Kostolcu?
Kada pogledate naše projekte, shvatite da su stari i po 35 godina. Toliko godina nešto ulažete u njih, a ništa ne zarađujete. To je nedopustivo. Samo gubite pare. Projekat treba da se radi pet godina, sledećih deset da se vraća, a sledećih dvadeset da se zarađuje na njemu. Ali, mi ne radimo tako, pa razmišljamo šta je bolje, šta je manje loše, da odustanemo ili da nastavimo da ulažemo, i to traje decenijama. Imamo mnogo projekata koji su bili zdravi na početku i da su urađeni tada vratili bi svoju investiciju. Ali, ako prođe 35 godina i ne uradite ništa, onda bacate milione.
Da li zaposleni u EPS-u imaju razloga za strah od promena?
U psihologiji ljudi je da ne vole promene, više vole neko ravnotežno stanje. Kada se krene u promene, nastaje period tranzicije, pa tek posle toga stiže uravnoteženo stanje, koje treba da dovede do bolje pozicije. Administracija se najviše plaši promena i zato treba imati profesionalnu administraciju, koja menjanje shvata kao put ka napretku. Sada u Srbiji ima dosta stručne administracije, ali je problem što niko nema tačno snimljenu situaciju. Kaže se često da je u administraciji mnogo ljudi, a kada treba nešto da se uradi, onda uvek nedostaje ljudi. Ne treba pričati o viškovima, već snimati situaciju i doneti konačnu odluku gde sa ljudima koji su višak, jer mnogi mogu da nauče nešto drugo da rade.
Koliko EPS ima kapaciteta da bude spona između fakulteta i privrede? Saradnja EPS-a i tehničkih fakulteta nekada je bila veoma dobra. EPS je, uz Vojsku, i sada jedan od najznačajnijih saradnika tehničkih fakulteta. Nekada se mnogo istraživalo, ali onda su došla teška vremena i besparica, i sve je stalo. Sada je bolje, ali sigurno ima načina za veću saradnju. EPS-u su sigurno potrebni kompetentni inženjeri, a osim toga doći će i investitori. Doći će Kinezi i oni će raspisati tendere. Javiće se Srbi, Česi, Mađari… Mi moramo da budemo bolji od njih da bismo dobili posao. Moramo da im izađemo na crtu. Zato je važno da EPS ima kvalifikovan kadar i zato treba da napravi laboratorije da ta deca mogu da se obuče, pa da po školovanju odmah budu spremni da rade. Važno je da EPS angažuje domaću industriju, jer će ona otvoriti tržište rada i uposliće mlade ljude. Tako mladi neće odlaziti, jer su mnogi otišli i mi ih nikada nećemo vratiti. Kinezi su svoje stručnjake vratili i rade sa njima. Naši mladi su otišli, ali nemamo kontakte s njima.
Ne smeta EPS-u država
Da li država treba da ostane većinski vlasnik EPS?
Vlasništvo je veštačko pitanje. Država treba da zarađuje i država treba da bude većinski vlasnik EPS-a i da drži onaj deo EPS-a gde najviše zarađuje. To je mreža, jer svi treba da prođu preko vaše „livade“. To je kao aerodrom „Hitrou“: svako ko leti preko Engleske, mora da plati. To je četiri odsto bruto nacionalnog dohotka jedne velike Engleske. S druge strane, treba pustiti da neko sagradi elektranu, ali mora da plati priključak. Sve ono što donosi novac treba da ostane državi ili država da ostane većinski vlasnik.
Ne smeta EPS-u država. EPS-u smeta status preduzeća. EPS nije javno preduzeće, već proizvodnja. Ne sme EPS-u da se naređuje kako da posluje, ali mora državi da donosi novac. EPS je najvrednije vlasništvo građana Srbije.
Izvor; KWH