Srbija je na putu evropskih integracija prihvatila obavezu da sprovede zelenu tranziciju u sektoru energetike, sporim otklonom od uglja. Međutim, zemlja trenutno proizvodi više od 60 odsto električne energije iz lignita. Hidroelektrane doprinose sa dodatnih 30 procenata.
Ali koristi od lignita kao jeftinog goriva se smanjuju. S obzirom na njegov karbonski otisak, on je u nepovoljnom položaju u odnosu na obnovljive izvore energije, poput vetra, biomase i sunca, koji imaju podršku međunarodnih institucija.
Starije srpske termoelektrane na lignit ispuštaju visok nivo sumpor-dioksida i otrovne prašine. One bi se trebale ugasiti do 2028. godine, dok Srbija kreće ka održivoj ekonomiji sa niskim udelom ugljenika, što odgovara njenom potencijalnom članstvu u EU.
Vlada u Beogradu, međutim, ne planira da isključi lignit iz energetskog miksa, uprkos evropskim težnjama. Prema rečima zvaničnika, i pored proaktivnog pristupa obnovljivim izvorima energije, ugalj je taj koji obezbeđuje stabilnost sistema.
China Machinery Engineering Corporation, kinseska grupa u državnom vlasništvu, gradi elektranu na lignit snage 350 MW u Kostolcu, umesto elektrane od 640 MW koja je odgovorna za jednu od najvećih emisija sumpora u regionu. Nova elektrana će imati jedinicu za odsumporavanje.
U blizini bi trebao biti otvoren površinski kop, koji bi trebao da poveća proizvodnju lignita za 25 posto i snabdeva novu elektranu.
Postrojenje snage 350 MW i rudnik finansiraju se kreditom Vlade Srbije koji je obezbedila kineska Eksimbanka, u iznosu 608 miliona dolara.
Srbija planira da do 2028. godine 14 novih vetroelektrana zameni kapacitete na ugalj, koji su predviđeni za povlačenje. To uključuje postrojenje snage 600 MW u Subotici, koja bi bila najveća evropska vetroelektrana na kopnu.
Takođe, studije uglednih evropskih institucija pokazale su da Srbija ima potencijal da razvije oko 6.000 MW solarnog kapaciteta koji bi mogao biti profitabilan.
Dinamika gašenja termokapaciteta
Prema izveštaju Praćenje energetske tranzicije (Energy Transition Tracker), koji je objavljen sredinom prošle godine, do kraja 2023. trebalo bi da bude zatvoreno deset blokova u termoelektranama u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, na osnovu Direktive EU o velikim ložištima. Direktiva ne nameće gašenje svih ložišta, ali ih ograničava na 20 hiljada kilovat-sati od početka 2018. do kraja 2023. godine.
Gašenje predstavlja način da se ne prekorače dozvoljene granice emisije sumpor-dioksida, azotnih-oksida i prašine iz ovih postrojenja.
Trajni prekid rada čeka dve srpske elektane – TE Kolubara A i Morava.
Prva elektrana koja je trebala da bude isključena sa mreže je TE Pljevlja, u novembru 2020. godine. Druga na spisku je TE Kolubara A, gde bi se u avgustu 2021. godine trebala ugasiti tri bloka, a treća je TE Kakanj u BiH koja gasi blok 5 naredne godine u oktobru.
U BiH bi trebalo da se zatvori i TE Tuzla, njen blok 4 u julu 2022. godine, a blok 3 u aprilu 2023.
U Srbiji je blizu kraj radnog veka i TE Morava, a njeno zatvaranje se očekuje u junu 2022. godine.
Potpuni prekid rada TE Kolubara A trebalo planiran je za decembar 2023. godine.
Međutim, u kojoj meri će se ovaj plan realizovati ostaje da se vidi. Za sada je neizvesna sudbina prve elektrane u regeionu predviđene za gašenje – TE Pljevlja, koja je dostigla svoj limit od 20.000 radnih sati. U planu je njena ekološka rekonstrukcija, ali nevladine organizacije traže revidiranje ove odluke, imajući u vidu visoke troškove emisija. Crna Gora je, podsećamo, u prošloj godini prva u regionu pokrenula trgovinu emisijama CO2.
U pogledu dinamike gašenja termo blokova, sam EPS-a je u prethodnih nekoliko godina razmatrao više scenarija.
Prema ranijim najavama, planirano je da ovaj proces bude okončan do 1. januara 2024. godine, što je obaveza koju je Srbija preuzela u okviru Energetske zajednice. U pitanju su blokovi kapaciteta do 300 MW, na kojim ne postoji ekonomska računica za primenu skupih mera za ograničenje emisija i usklađivanje sa evropskim propisima.
Nacrt strategije energetike predviđao je sukcesivno povlačenje, u periodu od 2018. do 2024. godine, termokapaciteta snage ispod 300 MW – TENT A1 i A2, TE Morava, TE Kolubara i Panonskih elektrana, prosečne starosti preko 45 godina. To znači da bi se iz proizvodnje trebalo povući ukupno 1.200 MW, čiji je stepen iskorišćenosti pao ispod 30 odsto. Za ove blokove potrebno je obezediti zamenske kapacitete.
Pored toga, rad postrojenja koja nemaju sistem za odsumporavanje dimnih gasova, trebao bi biti ograničen na 20.000 sati.
Najstariji i najneekonomičniji termo blokovi u okviru EPS-a, predviđeni za povlačenje su TE Kolubara A1 – A4, nominalne snage 161 MW, a realno raspoložive oko 120 MW. Starost ovih blokova je oko 55 godina i oni rade sa potrošnjom od preko 1.600 kJ/KWh, što izaziva nepovoljne finansijske i ekološke posledice.
Gašenje ovih blokova prvobitno je bilo planirano do 2014. godine. Kada je postalo jasno da se to neće dogoditi u predviđenom periodu, u skladu sa obavezama u okviru Energetske zajednice, rok je pomeren na 2018. godinu. Jasno je da je i on propušten.
Da nije usvojena odluka Energetske zajednice o odlaganju povlačenja zastarelih termokapaciteta do kraja 2023. godine, svi blokovi snage ispod 300 MW, na kojima nisu bile predviđene aktivnosti na smanjenju štetnih emisija, trebali su biti ugašeni 2018. godine.
U 2017. godini domaći mediji su preneli da je pripremljena Uredba kojom je planirano gašenje osam termo blokova koji ne ispunjavaju ekološke uslove Direktive o velikim ložištima.
U skladu sa Uredbom, Srbija bi do 2024. godine ostala bez električne energije koja se proizvodi u termoelektranama Kostolac u blokovima A1 i A2, TENT A1 i A2, kao i u TE Kolubara.
Dinamika gašenja kapaciteta EPS-a, koja je tada razmatrana, predviđala je da bi se u periodu do 2024. godine van pogona mogli staviti najmanja i najstarija postrojenja TE Kolubara A1-A4 (2018/19. godine); zatim TE Kolubara A5 (2020. godine); TENT A1 i A2 (2021/22. godine); TE Morava i TE Kostolac A1 (2021 godine). Osim TENT A1, ovi blokovi su snage ispod 300 MW. Gašenje bloka TENT A2 planirano je za 2022. godinu a bloka Kostolac B 2024. godine.
Električna energija iz ugašenih termoblokova nadomestila bi se puštanjem u rad osam vetroelektrana, jedne gasne termoelektrane u Pančevu (čija izgradnja bi trebala biti završena polovinom 2021. godine) i završetka bloka B3 TE Kostolac, ali i rehabilitacijom agregata u gotovo svim hidroelektranama.
Međutim, ovo nisu bila definitivna rešenja već su pokrenuta preispitivanja isplativosti modernizacije bloka A u Kostolcu i jednog od blokova u TENT-u, koje bi po procenama trebalo ukupno da koštaju oko 417 miliona evra. EPS bi posebnim planom trebalo da definiše ima li mogućnosti za ova ulaganja. Samo gašenje preostalih šest Srbiju bi koštalo oko 26 miliona evra.
Najavljena i dobrim delom sprovedena revitalizacija blokova TENT A i B, po svoj prilici znači da se i od ovog plana odustalo.
Položaj EPS-a na tržištu
Elektroprivreda Srbije je neprikosnoveni lider na tržištu električne energije, sa proizvedenih 34,9 TWh električne energije na godišnjem nivou i 97% tržišnog udela. Privatni investitori u nove proizvodne kapacitete ne mogu ozbiljnije uzdrmati poziciju javne kompanije, posebno imajući u vidu da postojeće vetroelektrane ne plasiraju električnu energiju direktno na tržište, već je kupuje EPS tokom važenje ugovora o preferencijalnom otkupu.
Međutim, prema analizi Fiskalnog saveta, EPS se trenutno suočava sa dve grupe problema. Kao prvo, proizvodnja pada, a tražnja je dostigla proizvodnju i preti da je pretekne. Druga grupa problema odnosi se na zaštitu životne sredine.
U izveštaju se ocenjuje da višegodišnji manjak investicija uzima svoj danak: proizvodnja električne energija naglo pada u prethodnih nekoliko godina. Tako je u 2018. godini proizvedeno 3.000 GWh manje u odnosu na 2013. godinu, što je pad za oko 8%.
Uzroci za pad proizvodnje nisu jednokratni činioci, već sistemski problemi u proizvodnji EPS-a – pad proizvodnje u termoelektranama uzrokovan je nedostatkom uglja zadovoljavajućeg kvaliteta. U 2018. godini termoelektrane su proizvele najmanju količinu električne energije u prethodnih 12 godina (sa izuzetkom vanredne 2014. godine).
Zagađenje životne sredine je istovremeno dostiglo zabrinjavajuće razmere. EPS još od 2015. godine ima zakonsku obavezu da smanji zagađenje ali su postignuti skromni rezultati u tom pogledu. Od tada predviđenih projekata vrednosti 1,2 milijarde evra, do kraja 2019. godine realizovana je samo trećina.
Posledično, retka su postrojenja koja imaju savremenu tehnologiju za odsumporavanje, denitrifikaciju i otprašivanje dimnih gasova.
Predsednik Fisklanog saveta profesor Pavle Petrović procenjuje da je neophodno pokretanje velikog investicionog ciklusa, s obzirom da je domaća tražnja već sustigla trenutne proizvodne mogućnosti EPS-a, a u narednoj deceniji će ih znatno premašiti, kada se očekuje rast potrošnje za oko 3.000 GWh (za oko 10%) zbog rasta potreba srpske privrede. U slučaju većeg ubrzanja privrednog rasta, moguće je godišnje povećanje tražnje od skoro 20%.
Deo kapaciteta EPS-a je trajno zastareo i potrebno ih je zameniti novim kapacitetima. Povlačenje osam termo blokova do 2024. godine znači gubitak oko 5% kapaciteta, čija je godišnja proizvodnja oko 2.000 GWh.
Da bi se osigurala energetska stabilnost u narednoj deceniji neophodni su novi kapaciteti sa godišnjom proizvodnjom od 5.000 do 7.000 GWh, a EPS mora da poveća godišnje investicije na preko 600 miliona evra, što je skoro 50% više od investicija u periodu 2015-2018. godina (350 do 400 miliona evra).
Kako bi zadovoljio tražnju za električnom energijom i ispoštovao ekološke propise, EPS mora na srednji rok da investira 5,6 milijardi evra. Od toga, preko 80%, odnosno 4,6 milijardi evra, trebale bi da čine investicije u nove proizvodne kapacitete, dok je 800 miliona evra potreba za ulaganje u zaštitu životne sredine – izgradnju postrojenja za odsumporavanje, mere za dodatno smanjenje emisija azotnih oksida, izgradnju savremenog sistema za upravljanje otpadom i postrojenja za tretman otpadnih voda.
Prema rečima profesora Petrovića, aktuelni strateški dokumenti ne pokrivaju investicije koje su neophodne da se pokrije gubitak kapaciteta i rast tražnje u sledećoj deceniji.
Ključni projekti za izgradnju novih kapaciteta su TE Kostolac B3, solarna i vetroelektrana u Kostolcu. Oni će doprineti povećanju proizvodnje za oko 2.400 GWh godišnje.
Za revitalizaciju termoelektrana i hidroelektrana i postojeće infrastrukture potrebno je 1,2 milijarde evra, što će doprineti proizvodnji dodatnih 500 GWh.
Za unapređenje distributivne mreže i preciznije merenje utrošene električne energije potrebno je 1,2 milijarde evra. Ovo bi trebalo omogućiti da se gubici smanje za 500 do 1.000 GWh.
Zbirni efekat svih planiranih investicija na povećanje količine raspoložive električne energije iznosi od 3.500 do 4.000 GWh, što znači da nedostaje još najmanje 1.500 do 2.000 GWh.
Takođe, za normalno funkcionisanje sistema EPS-a potrebno je obezbediti dovoljne količine uglja, što zahteva dodatnih 1,2 milijarde evra investicija.
Pri tom, zabrinjava podatak da je Srbija, prema analizi direktnih subvencija za proizvodnju uglja i lignita u Ugovornim stranama Energetske zajednice u periodu od 2018. do 2019. godine, proizvođačima električne energije iz lignita odobrila ukupne sunvencije u iznosu od 88,76 miliona evra. Subvencije se sastoje od direktnih budžetskih transfera, vladinog zajma za rudnike uglja i zaostalih poreza i doprinosa za Resavicu, koja nije deo EPS-a, i direktnih budžetskih transfere EPS-u, kao i garancija Vlade za međunarodne zajmove.
U proseku, podrška javnih finansija iznosila je 1,93 evra po MWh proizvedene električne energije.
Imajući u vidu da je energetski miks u Srbiji isti kao na početku 1990-ih – učešće uglja ostalo je na stabilnih 70% – jasno je da postojeća strategija nije dugoročno održiva, uz ignorisanje rizika koje nosi nastavak investicija u kapacitete na ugalj.
Kada bi Srbija sada postala članica EU, proizvodnja električne energije u postrojenjima EPS-a bi postala nerentabilna. Sa godišnjim emisijama CO2 od 25 do 30 miliona tona godišnje, EPS bi za dozvole plaćao 500 do 700 miliona evra godišnje, što bi značilo ogromne gubitke za kompaniju.
Ukoliko EPS zatvori termoelektrane kapaciteta 2.000 MW do 2024. godine, od ukupno 4.840 MW termo kapaciteta u svom vlasništvu, što je u ovom trenutku sasvim izvesno, a za njih ne obezbedi zamenske kapacitete, položaj EPS-a na tržištu će biti ozbiljno uzdrman. Hidroelektrane čija snaga iznosi 3.015 MW neće moći da pokriju potrošnju električne energije, s obzirom da je trenutno njihov udeo u proizvodnji EPS-a oko 30%.
U tom slučaju Srbija će morati da se okrene uvozu, posebno u zimskim i letnjim mesecima kada je električna energija najskuplja na regionalnim tržištima. Situaciju dodatno komplikuje manjak struje u većini zemalja regiona, sa izuzetkom Bosne i Hercegovine.
Rumunija i Bugarska, koje su tradicionalno u prethodnim decenijama bile neto izvoznice, beleže brojne teškoće u sektoru električne energije, koji se uglavnom tiču opstanka termoelektrana pod bremenom visokih troškova emisija.
Rumunija je 2019. godinu po prvi put u novijoj istoriji završila na pozicija neto uvoznika električne energije, a u prvih devet meseci prošle godine uvoz je povećan za 27%. Problem sa proizvodnjom je postao toliko alarmantan da je nacionalni operator prenosnog sistema Transelektrika upozorila da fizički kapacitet interkonekcija neće biti dovoljan za uvoz potrebnih količina za pokrivanje domaće potrošnje.
Bugarska, kolebajući se na svom putu zelene tranzicije, veštački održava u životu državnu TE Marica Istok 2, a račun za njeno spasavanje prsmašio je pola milijarde evra, dok bugarske termoelektrane beleže pad proizvodnje za 51% u prethodnoj deceniji.
S druge strane, Hrvatska, Mađarska, Severna Makedonija i Crna Gora i same imaju deficit električne energije i u značajnom procentu se oslanjaju na uvoz.
Ovo je upozorenje za EPS: ako se pod hitno ne počne sa ulaganjima u kapacitete koji će zameniti zastatele termoelektrane problem će nastatati ne samo zbog toga što će Srbija morati da se okrene uvozu – po cenema koje diktira tržište u zavisnosti od ponude i tražnje, u trenutku kada postoji bojazan da će ponuda biti sve manja – već bi se mogla suočiti i sa pitanjem odakle da uveze potrebne količine električne energije.