Moramo držati širom otvorene oči kako nerealna očekivanja o zelenoj energiji ne bi rezultirala veoma lošim odlukama, nakon kojih se naše društvo možda neće nikada oporaviti. Jer, iza novoizrađenih scenarija razvoja energetike ne stoje ozbiljne studijske analize. Stručna javnost treba da skupi hrabrost i sagleda i druge moguće uzroke globalnih klimatskih promena. Energetski miks mora obezbediti energetsku nezavisnost.
Ako bi morali da ideju na kojoj počiva ovaj tekst opišemo jednom mišlju, odnosno jednom rečenicom, onda bi to glasilo ovako: „Povratak strateškog planiranja razvoja evropske energetike struci, odnosno samoj energetici, fizici, ekonomiji i matematici.”
Kolektivno opšteprihvaćena „istina”, koja se u globalnoj energetskoj industriji neprestano ponavlja poslednjih decenija, zvuči ovako: “Dekarbonizacija u svrhu sprečavanja globalnog zagrevanja, odnosno klimatskih promena, kao i bezuslovno smanjenje emisije CO2 nema alternativu. Prva u nizu kolektivnih aksioma modernog doba je, zasigurno, tvrdnja da su klimatske promene, kojima svedočimo od kada se vrše meteorološka merenja i prate klimatski parametri, izazvane isključivo i direktno aktivnošću čoveka, odnosno izazvane emisijom gasova koji dalje izazivaju tzv. efekat staklene bašte. Ono što sledi iza ove tvrdnje, odnosno njenog isključivog prihvatanja kao jedine istine, koja se kao takva ne dovodi u pitanje, iako postoje aktuelne, čak i verovatnije teorije uzroka današnjih klimatskih promena, nosi sa sobom ogroman rizik po razvoj i opstanak energetskog sistema na evropskom kontinentu, uključujući i region u kom živimo – zajedno sa energetskim sistemom Republike Srbije.
Šta se događa kada se pripremate za jedan jedini budući scenario mogućeg razvoja u nekoj oblasti… Političari sebi mogu priuštiti da igraju svoju ulogu tvrdoglavih i neukih, ali inženjeri to nikada ne bi smeli činiti.
Struka da se probudi
Moramo biti spremni na najgori mogući scenario, kada je u pitanju budući razvoj klimatskog okruženja na našoj planeti. Globalno zagrevanje je samo jedna od postojećih teorija, potpomognuta međunarodnim korporacijama i političarima, koji su plaćeni da ga promovišu i bore se za njega… Šta se dešava u bilo kom drugom, prilično verovatnom, odnosno mogućem scenariju budućeg klimatskog razvoja, možemo naučiti iz primera Teksasa, današnjih dana.
Suština ovog teksta nije da spreči široko rasprostranjene efekte „kolektivnih istina”, koje su nam vrlo vešto nametnute, to prosto nije moguće, svrha je da probudi onu i dalje umom otvorenu manjinu među nama i ukaže na potrebu sagledavanja datog prirodnog procesa iz drugih uglova, kako se ne bismo probudili te 2050. godine – godine koja se trenutno apostrofira od strane evropskog zakonodavca kao referentna tačka u budućnosti, i shvatili da smo potrošili ključne decenije i ogromna sredstva baveći se samo jednom i to, vrlo verovatno, pogrešnom pretpostavkom. Osnovni cilj ovog teksta je da ukaže na potrebu za pravilnim sagledavanjem svih mogućih scenarija razvoja evropske energetike, sa posebnim osvrtom na elektro i gasni sektor, kao i da izazove stručnu javnost da skupi hrabrost i sagleda i druge moguće uzroke globalnih klimatskih promena, i pokrene aktivnosti koje će pripremiti ljudsku civilizaciju na ono što možda sledi, a u čemu nas neće spasiti ni energija vetra ni energija sunca, barem ne na način na koji je tzv. obnovljivi izvori energije danas koriste. Namerno kažemo možda sledi…
Nerealna očekivanja od zelene energije
U oblasti dugoročnog strateškog planiranja bavimo se verovatnim ishodima, nikada sigurnim stopostotnim ishodima. Koristimo heruističke metode i ništa, ama baš ništa, ne možemo tvrditi sa nekom velikom sigurnošću. Upravo iz ovog razloga bila bi ogromna greška i ogroman rizik vezati se isključivo za jednu teoriju, za jednu univerzalnu istinu. Iz ovog razloga tekstom apelujemo na sagldavanje problema iz više uglova i analiziranje svih mogućih ishoda u svrhu što kvalitetnije pripreme naše male države, našeg regiona, Evrope, ali i čitavog sveta na moguću budućnost, pre svega se fokusirajući na energetiku odnosno energetske potrebe.
Lično podržavam u potpunosti nastojanje da se energetika okrene čistim, obnovljivim izvorima energije (OIE), ali nažalost, sa današnjom tehnologijom, oni prosto nisu u stanju da našem društvu omoguće nesmetan prelazak sa, odnosno napuštanje, klasičnih izvora energije. Moramo držati širom otvorene oči kako nerealna očekivanja o zelenoj energiji ne bi rezultirala veoma lošim odlukama, nakon kojih se naše društvo možda neće nikada oporaviti.
Scenariji pravljeni bez temeljne analize
Teorija kaže da je u svrhu sagledavanja budućeg, strateškog razvoja u bilo kojoj oblasti, koji uvek sa sobom nosi veću ili manju dozu neizvesnosti, neophodno analizirati dijametralno različite scenarije razvoja, odnosno analizirati različite moguće ishode određenog predefinisanog procesa u budućnosti. Upravo to je i bio slučaj u prethodnim sličnim studijama vršenim, barem od strane asocijacije operatora elektroenergetskih Sistema. Ali, počev od 2019. godine dolazi do drastične promene. Ovde se nećemo baviti, već samo spomenuti i katastrofalnu činjenicu da iza novoizrađenih scenarija razvoja energetike ne stoje ozbiljne studijske analize rada elektroenergetskog sistema, koje bi pokazale da li je u ovako drastično visokoj meri kako je to EU zakonodavac isplanirao, uopšte moguće implementirati intermitentne, nestalne izvore energije kakvi su po svojoj prirodi solarni parkovi i vetro parkovi, odnosno distribuirani izvori bazirani na energiji vetra i sunca. Naime, neophodno bi bilo, pre bilo kakve primene energetskih ciljeva nametnutih od strane EU zakonodavca, analizirati sve aspekte sigurnosti i stabilnosti rada elektroenergetskog sistema, vršeći odgovarajuće statičke i dinamičke proračune na simulacionim modelima viđenih stanja za navedene godine, pa tek nakon istih pristupiti eventualnom zakucavanju istih u legislativu i već toliko pominjanu kolektivnu mantru. Nažalost do sada takve ozbiljnije studijske, tehničke analize na nivou evropske interkonekcije nisu izvršene, tako da samo ostaje da se nadamo da će u jednom trenutku stručna javnost progovoriti i prekinuti ovo, možemo ga sada već slobodno nazvati pravim nazivom, „ludilo”. U takvoj situaciji smo, praktično, ostali bez ikakve šanse da proverimo i eventualno neke druge, itekako moguće scenarije razvoja, kada je u pitanju evropska energetska budućnost, a sa njom zajedno i budućnost energetike svih malih država na Balkanu, kao i šireg regiona.
Vrlo je bitno shvatiti koliko je sve gore opisano opasno i koliko je isto težak hendikep za celokupan proces strateškog planiranja energetike našeg kontinenta. Figurativno rečeno, to bi najbolje bilo opisano situacijom u kojoj sebi iz najbolje namere u isto vreme odsecamo i obe noge i obe ruke, ostavljajući nas potpuno bespomoćnim, slepo verujućim i u potpunosti zavisnim od okruženja.
Treba razdvojiti klimatske promene od ekoloških problema
Kako se ovaj tekst ne bi shvatio na pogrešan način, moramo naglasiti da ovaj tekst, ni na koji način, ne implicira i ne podvrgava podsmehu ili nipodaštava ni na koji način jasnu potrebu da se postojeće tehnologije proizvodnje energije, posebno one bazirane na fosilnim gorivima, ne učine čistim, kako za čoveka tako i za celokupnu životnu sredinu, kao i da se ubrza rad na pronalaženju realnih alternativnih izvora energije, koji bi bili sposobni da zamene trenutno korišćene, konvencionalne izvore. Naš cilj mora biti u potpunosti čist vazduh i čista, slobodno tekuća voda u svim rekama. Ono što ovde apostrofiramo jeste greška koju nosi bezuslovno povezivnje klimatskih promena sa istim. Odvajamo jasno klimatske promene od ekoloških problema, koji itekako postoje, ali se mogu rešiti i na drugačije načine, a ne samo, drastično, potpunim odustajanjem od konvencionalnih izvora energije. Primetićete da se u mnogo manjoj meri spominju realni ekološki problemi, problem čistog vazduha i čiste vode, problem nepovratnog i potpunog uništavanja tokova reka, koje za posledicu imaju nesagledive, nepovratne katastrofalne rezultate po biodiverzitet i opstanak, ne samo ljudske civilizacije na ovoj planeti, već celokupnog biljnog i životinjskog sveta. Kako će smanjenje CO2 na kojem se toliko insistira, uticati na isto može da nam odgovori svako dete koje ima dobru ocenu iz bilogije u petom razredu osnovne škole…da mislim na tako dobro poznat, ali opet potpuno zaboravljen proces fotosinteze… ali, o tome nekom drugom prilikom…
Diversifikacija zaključivanja
Svi znamo da je diversifikacija izvora energije dobra stvar, ajmo da probamo, za početak, da uzvršimo i diversifikaciju izvora našeg zaključivanja i probamo da sagledamo situaciju iz više uglova… Rezultat ovoga će nas, možda, i prijatno iznenaditi. Ništa nas ne košta da probamo…
Da li sa apsolutnom tačnošću možemo predvideti razvoj bilo koje oblasti u budućnosti, bližoj ili daljoj, potpuno je nebitno u ovom slučaju. Ajmo da postavimo lakše pitanje. Da li sa apsolutnom tačnošću možemo da opišemo neki događaj koji se desio ovog jutra i kojem smo bili direktan svedok?
Odgovor na ovo drugo pitanje je, složićemo se, NE. Sa apsolutnom tačnošću ne možemo, usled različitih razloga, opisati nijedan događaj, i oko istog opisa se svi kao svedoci složiti. Čak i kao direktni svedoci, sve oko sebe vidimo iz sebi svojstvenog ugla, kako fizičkog, geometrijskog ugla, koje definiše naša lokacija sa koje posmatramo neko dešavanje, tako, možda i važnije sa našom psiho etički definisanim stanovištem, pre svega predrasudama – kojima se vladamo i naučenim, ličnim i kolektivnim, svesnim i nesvesnim predznanjem. Predznanjem i podsvesnim spoznajama, na koje u ogromnoj meri danas utiču mas-mediji i pomenute kolektivne mantre.
Pa šta onda odgovoriti na ono prvo, teže pitanje. Kako za bilo šta u budućnosti, za bilo koji proces, možemo išta tvrditi sa nekom većom verovatnoćom? Pa, realno, sa velikom verovatnoćom ne možemo… Ali, tu verovatnoću tačnosti, tako da je definišemo, možemo povećati na sledeći način… pogotovo ako se konsultujemo sa matematikom i fizikom. Šta one imaju da kažu na to?
Naime, šta nam je potrebno kako bi locirali tačnu poziciju signala, koji se emituje sa nama nepoznate lokacije (lociranje prognoza razvoja situacije u budućosti „istina“ je naša paralela). Šta nam je potrebno kako bi, bez fizičkog prelaska iste, izmerili razdaljinu do nepoznatog objekta, recimo razdaljinu do broda na pučini, ili do objekta sa druge strane obale neke reke (opet ista paralela).
Sučeljavanje mišljenja
U oba slučaja potrebne su najmanje tri nama dostupne tačke, tri dostupne lokacije i „malo” znanja matematike i geometrije, triangulacije, trilateracije… Što bi u paraleli strateških analiza značilo, potrebno nam je što više različitih, možda i dijametralno suprostavljenih izvora, odnosno scenarija mogućih razvoja situacije, kao i analiza – kako bi uz malo zdravog razuma, logičkog zaključivanja i puno rada, truda i analiziranja, locirali šta nas čeka u budućnosti, sa koliko toliko većom verovatnoćom, i imali vremena da se za isto valjano pripremimo.
Triangulacija, trilateracija
U slučaju strateških analiza dakle recept „triangulacije“ bi bio:
što više različitih scenarija razvoja, idealno dijametralno suprostavljenih teorija i hipoteza,
što više stručnjaka iz različitih oblasti prirodno-tehničkih nauka, koji će izvršiti, matematičko-fizičkim terminom, triangulaciju i iz svakog od njih izvući zajedničke logičke imenioce, koji mogu dati tu toliko željenu logučku celinu, možda čak i neki novi naučni pravac, što nije nemoguće. Upravo je to, svojevremno, postigao i Milutin Milanković svojim radom… ZAKLjUČUJEMO, POTREBNA SU NAM SUPROSTAVLjENA MIŠLjENjA NA PUTU KA ISTINI… I, POTREBAN NAM JE ŠTO VEĆI BROJ ONIH KOJI U TIM SUPROSTAVLjENIM STAVOVIMA VIDE BLAGO I PREDNOST, A NE MANU I PROBLEM.
dovođenje u pitanje postojećih autoriteta: Naime, osnovno načelo napretka u svim prirodnim naukama jeste konstantno dovođenje u pitanje postojećih načela i autoriteta. tj. svest da autoritet u znanju ne postoji. U našem slučaju bi, zasigurno, paralela bila dovođenje u pitanja kolektivnih „istina”, koje se, inače, ne smeju dirati nipošto, odnosno, dovođenje u pitanje političkih agenda, diktiranih u ovom slučaju od strane EU. Da ova načela nisu korišćena u praksi, celokupna ljudska civilizacija bi i dalje bila u kamenom dobu. Da citiramo jednog našeg savremenika: „Kameno doba nije završeno zato što je ponestalo kamenja, već zato što je došlo do progresa u ljudskoj svesti i tehnologiji, kao posledica prvog.“
Stop dogmama
Pa ako ovo sve znamo mi iz prirodnih nauka, zašto isto ne primenjujemo i na društveno-političke nauke, na kritičko sagledavanje političkih odluka pre svega. Da ponovimo, egzaktne prirodne nauke se baziraju na načelu da ništa nikada nije zakucano i nepromenjivo, da dogme ne postoje, a društveno-politička, po prirodi stvari vrlo subjektivna nauka, odnosno oblast ljudskog delovanja tako nešto ne dozvoljava. GLUPOST!!!
U nauci i strateškom planiranju ne sme biti zabranjenih tema, ne sme biti predefinisanih i agendom vođenih procesa, čiji se rezultat zna i pre početka bilo kakve analize. Moramo gledati na različite stavove kao na blago, kao na neophodnost koja nas vodi ka otkrivanju i pravilnom zaključivanju. Na kritike i komentare moramo gledati pozitivno, analizirajući ih kroz negativnu povratnu spregu i, samim tim, poboljšavajući teorije i viđenje analiziranih stvari. U ovom našem slučaju koristimo što više uglova sagledavanja, što više dijametralno suprostavljenih mogućih scenarija razvoja. Ukoliko budemo sledili ovakav recept imamo šanse. Imamo šanse da se, koliko god je moguće, približimo stvarnosti u proceni onoga što nas očekuje I, još važnije, da isto dočekamo spremni.
Ugalj – garant energetske nezavisnosti
Suština je sledeća, kada je reč o srpskoj energetici – trenutno. Republika Srbija je već u potpunosti zavisna od uvoza gasa, u visokoj meri zavisna od uvoza nafte, a jedina oblast energetike u kojoj je naša država i dalje nezavisna od uvoza jeste oblast elektroenergetike – zahvljujući, pre svega, svojim prirodnim, rudnim i vodnim bogatstvima. Po rezervama uglja naša država se nalazi na osmom mestu u svetu, ispred nas su samo velike države poput Rusije, Kine, SAD, Australije, Nemačke, Turske i Indonezije. Jedini sličan slučaj našem u Evropi, mogla bi biti Poljska, koja na istoj listi zauzima deseto mesto po rezervama lignita, pa bi možda najpametnije bilo da se ugledamo na ovu članicu Evropske Unije i Višegradske četvorke, da pratimo njene poteze, kada je reč o dekarbonizaciji i NECP, odnosno nacionalnim ciljevima vezanim za strateški razvoj energetike, s tim što moramo imati na umu da smo mi mala i siromašna zemlja, koja se nipošto ne bi smela olako odricati svojih sopstvenih energetskih rezervi i tako postati potpuno energetski zavisna. Posebno, ova tvrdnja stoji ukoliko se iza suprotne težnje krije nešto što u najmanju ruku možemo opisati kao neispitano i upitnog motiva.
Prema izveštaju IEA za porast korišćenja uglja u svetu „kriva” je Azija. IEA je saopštila da su Kina, Indija i druge azijske ekonomije glavni korisnici uglja, dok je proizvodnja električne energije uglja pala u Evropi i Severnoj Americi. Čak i u neenergetskim sektorima, potražnja je ostala stabilna i pored mnogo prelaska sa uglja na gas u Kini. Međunarodna trgovina ugljem je, takođe, porasla za 4% u 2018. godini, nadmašivši 1,4 milijarde tona. IEA je rekla da, uprkos pritisku javnosti i finansijskog sektora, koji ukida podršku uglju, ne može sa sigurnošću reći da li se upotreba uglja smanjuje, što znači da se ne smanjuje. Iako se očekivalo da će upotreba uglja „verovatno biti u padu u 2019. godini, za realno je očekivati da će do 2024. upotreba uglja ostati stabilna“.
Ugljenična neutralnost EU – blokada za konkurenciju
A to nas dovodi i do sledećeg zaključka: moramo biti vrlo pažljivi u vezi budućih nacionalnih energetskih ciljeva, posebno prilikom razvoja integrisanog Nacionalnog energetskog i klimatskog plana – NECP. Moramo pratiti razvoj situacije u region, kao i celokupni razvoj situacije u EU, posebno vezano za već viđeno uvođenje tzv. prekograničnih karbon taksi u okviru proširene ETS-Emission Trading Scheme EU. Naime, u okviru ove inicijative, uvoznici čelika, aluminijuma i drugih proizvoda sa visokim udelom emisije CO2 u proizvodnji, uključujući i proizvođače električne energije, koji žele svoju energiju da plasiraju na EU tržištu, morali bi da plate emisiju CO2, kao što to čine proizvođači iz EU u skladu sa EU sistemom trgovanja emisijama. Na ovaj način bi se efektivno uveo porez na uvoz i povećala cena uvežene robe, odnosno energije povećavajući konkurentnost robe proizvedene u EU. Cilj bi bio da se suzbije „ispuštanje CO2“ pri čemu EU kažnjava jeftiniji uvoz iz zemalja koje primenjuju manje stroga pravila za „borbu protiv klimatskih promena“. Ovime je možda opisana i sama suština postojanja teorije globalnog zagrevanja i toliko puta pomenute teorije o ¨štetnosti emisije CO2”, koja se svodi na povećanje konkurentnosti EU proizvoda, odnosno održavanje EU industrije u životu i pored ogromne konkurencije koja dolazi kako sa istoka tako i sa zapada. Naše je da se mudrom energetskom politikom maksimalno zaštitimo, da interes svoje male zemlje pokušamo što bolje da reprezentujemo, kao i to da u interesu i igri velikih, opstanemo I, prosto, ne nestanemo.
Naukom protiv kolektivne mantre
Živimo u vremenu masovnih medija, društvenih mreža i sveopšteg uprošćavanja, jedne opšte banalizacije svih pa i usko stručnih tema. Prosečnost je odnela pobedu i uspešno vlada u svim aspektima naše civilizacije. Istu moramo izazvati i ostati čvrsti u svojim uverenjima i svom znanju. Ako to ne učinimo danas nećemo imati drugu priliku to je nešto u šta sam siguran.
Energetski sistem ne sme biti oslonjen isključivo na izvore energije koje nisu u potpunoj kontroli čoveka, odnosno koji u ogromnoj meri zavise od klimatsko-vremenskih uslova i nisu dovoljno robusni, kako bi preživeli ekstremne vremenske uslove – primer Teksasa, ali i višedecenijski primer nama susedne Albanije to odlično pokazuju. Energetski miks mora ostati takav da se bazične nacionalne energetske potrebe mogu u dovoljnoj meri pokriti iz konvencionalnih, kontrolisanih od strane čoveka, izvora energije. Ozbiljne analize prilagođenosti energetskog sistema nacionalnim energetskim potrebama moraju biti sprovođene na setu dijametralno različitih scenarija razvoja, kako tržišta u užem regionu i širem okruženju, tako i globalnih klimatskih prilika. Da, globalnih klimatskih prilika, ali ne samo onih prognoziranih od strane danas masovno prihvaćene teorije globalnog zagrevanja, izazvanog emisijom gasova sa efektom staklene bašte, već klimatskim promenama predviđenim matematičkim modelima i prognozama koje je u svetsku nauku uveo Milutin Milanković, i koji se proučavaju od strane velikog broja stručnjaka u svetu, koji se proučavaju vrlo brižno od strane NASA, samo ne dolaze do izražaja, pošto nisu u skladu sa kolektivnom mantrom. Takođe, nikako se ne sme napustiti istraživanje i razvoj novih alternativnih izvora energije, posebno se, po autoru ovog teksta, treba fokusirati na ideje i zamisli velikog vizionara i humaniste, našeg Nikole Tesle.
Kako su pravnici postali stručnjaci za energetske politike?
Jednom prilikom sam se našalio sa jednim svojim odličnim prijateljem, dobrim pravnikom i kolegom, tada iz Sekretarijata Energetske zajednice, na temu ogromnog broja pravnika koji se trenutno bave, ako ne i diktiraju, evropsku energetsku politiku. Naime, ja sam mu u šali rekao da smatram sve te stručnjake pravne struke izuzetno hrabrim, ako ne i najhrabrijim stručnjacima u Evropi u ovom trenutku. Zašto? Pa, zato što iako nisu niti školovani, niti dovoljno obučeni za pitanja iz prirodnio-tehničkih nauka, pitanja iz klimatologije, elektroenergetike, mašinstva… sa izuzetnim žarom zastupaju političku agendu Evropske unije, koja je na polju energetske politike rukovođena čisto političko-ekonomskim interesima najjačih članica Evropske Unije, odnosno, da budem precizniji, interesima ogromnog korporativnog kapitala. Sa druge strane, nijedan od tih istih pravnika ne razmišlja o bliskoj budućnosti iz ugla svoje sopstvene struke. Naime, šta će se desiti ukoliko se agenda, koju tako slepe slede, bez ikakve mogućnosti da prepoznaju greške u istoj, pokaže katastrofalnom, ili prosto veoma pogrešnom. Da li će se i tada sa toliko isto žara i entuzijazma baviti, ovoga puta stvarno sopstvenom strukom, nebrojenim tužbama malih država sa milijardama evra odštete, odnosno da budem precizniji, odbranom od tih tužbi!
Vreme je za odluku
Pred nama je velika odluka, teška odluka. Hoćemo li se povinovati odlukama na koje kao male zemlje sa Balkana ne možemo uopšte da utičemo? Odlukama koje su van dometa zdravog razuma i energetske struke, odlukama koje su vođene više iracionalnim negoli racionalnim. Ili ćemo zadržati kurs koji obezbeđuje sigurnost i stabilnost nacionalnih energetskih sistema, koji obezbeđuje pokrivanje, odnosno, sagledavanje i nekih drugih mogućih scenarija razvoja, kako energetske slike u Evropi i Evroaziji, tako i druge moguće, itekako moguće, scenarije razvoja klimatskih prilika na našoj planeti, na koje, po svemu sudeći, nećemo imati ama baš nikakav uticaj? Ili ćemo imati praktično zanemariv uticaj, ali za koje se možemo ovaj put, da kažem ovaj put, mnogo bolje pripremiti i sprečiti katastrofalne posledice po ljudsku civilizaciju – koje „možda” uskoro slede?
Ne predlažemo nikakve drastične korake, samo sagledavanje problema iz drugih mogućih uglova, kao i pripremu mera i aktivnosti koje će preduprediti i te druge moguće scenarije razvoja.
Izvor; Energija Balkana