Četrnaest godina nakon što je privatizovala elektrodistribuciju, i pet godina nakon što je poslovanje privatnih koncesionara izazvalo ogromnu socijalnu krizu, Bugarska se ponovno suočava sa energetskim skandalom, koji još jednom pokazuje do koje su mere lokalne elite okrenute zaštiti kapitala, čak i po cenu velikih žrtava stanovništva.
Ažuriranje teksta iz juna 2019. godine.
Ovaj članak prati nesrećni pokušaj prodaje jedne od najvećih bugarskih privatnih kompanija za distribuciju električne energije, iz 2018. godine, čiji je vlasnik češka grupa ČEZ. Izbor kupca – mala i nepoznata fotonaponska kompanija Inerkom – izazvao je javnu polemiku, zbog čega je na kraju je prodaja poništena, nakon što je Komisija za zaštitu konkurencije sprečila Inerkom da kupi imovinu ČEZ-a. ČEZ i njegov bivši potencijalni kupac pokrenuli su sudski postupak, navodeći „nezakonito uplitanje države” u njihovo poslovanje.
Na kraju je ČEZ ispunio obećanje o prodaji sa bugarskom kompanijom Eurohold, koja je najveći osiguravač i distributer automobila u zemlji. Prethodni izbor kupca izazvao je zabrinutost za „nacionalnu sigurnost” zbog sumnji da je ČEZ Bugarska prevelika kompanija da bi mala energetska kompanija mogla njome upravljati. Iste nedoumice nisu iznete za Eurohold, usprkos tome što novi kupac trguje kamionima, finansijama, osiguranjem i rent-a-car agencijama, i nema iskustva u energetici i komunalnim uslugama.
Takođe, šuška se da je Eurohold nastao iz tajnih privatizacija tokom devedesetih, koje su bacili na kolena bugarsku socijalističku ekonomiju. Ovaj se slučaj još uvek razvija.
Visokonaponski skandal
U 2018. godini, skandal „visokog napona” doslovno je potreseo bugarske političke i poslovne elite. Lokalna energetaska kompanija pobedila je na tenderu za kupovinu bugarske imovine najvećeg stranog distributera električne energije u zemlji, ČEZ-a.
ČEZ je češka državna kompanija koja u inostranstvu posluje kao privatna korporacija. Bugarska je privatizovala svoju elektrodistribuciju 2004. godine, za vreme tehnokratske vlade bivšeg „cara” Simeona Saskoburgotskog, koja je zaoštrila rasprodaju državne imovine započetu 1990-ih.
Ipak, bugarska privatizacija u energetskom sektoru je bila specifična. Iako su koncesiju na elektrodistribuciju dobile tri kompanije, one se nisu međusobno natecale, već je svakoj dodeljen monopol u jednom delu zemlje. Slično onome što se dogodilo u drugim uslugama, poput distribucije vode, cene struje su ubrzo nakon privatizacije poletele u nebo.
To je dovelo do velikih protesta 2013. godine, na kojima se zahevala nacionalizacija mreže i kraj mera štednje. Više ljudi u tom periodu se javno spalilo iz protesta, a vlada je naposletku podnela ostavku. To je uzrokovalo nekoliko godina političke krize, na kraju koje se na vlast vratila ista stranka GERB i premijer Bojko Borisov.
Za njih su događaji 2013. ostali velika trauma, pa ne čudi da su agresivno reagovali na novi skandal s ČEZ-om. Borisov je odmah najavio da nećemo videti reprizu „zavere” kojom je 2013. srušena vlada. Opozicija je pak iskoristila priliku i optužila vladu za korupciju.
Međutim, iz vlade objašnjavaju da prodaja nema veze s njima i da je o njoj odlučila samostalno češka država. Svi se načelno slažu da je zbog veličine i važnosti te firme vlasništvo nad bugarskim delom ČEZ-a pitanje „nacionalne sigurnosti”, ali ne mogu se složiti oko toga kako se treba postaviti po pitanju prodaje.
Opozicijona Socijalistička stranka (BSP) predlaže da država kupi kupca bugarskog ČEZ-a (ili barem kontrolni udeo u njemu), uz argument da to ne bila „nacionalizacija”, već pošteni otkup u skladu sa pravilima tržišta. S druge starne, liberali nisu imali nikakvih problema s tim da predlože direktnu državnu intervenciju i zaustavljanje ove prodaje, da se Bugarska ne bi pretvorila u „putinistički režim”.
Šta je tačno toliko problematično u ovoj transakciji koja je, po svemu sudeći, posledica slobodnog dogovora aktera na tržištu?
Po slovu zakona
Za početak, kupac je nepoznata bugarska kompanija sa skromnim sredstvima – Inerkom, koja se poslednjih deset godina bavi „zelenom” energijom. Zbog toga su se odmah pojavile sumnje da ona nema kapaciteta da strujom snabdeva dva miliona ljudi, niti da stvarno skupi sredstva za otkup. Ilustracije radi, osnovni kapital Inerkoma iznosi samo 25.000 evra, a ČEZ za svoju bugarsku podružnicu traži 320 miliona.
Sve su to opravdani razlozi za brigu, a država je reagovala slanjem svih mogućih regulatora da provere prodaju i pozivanjem uprave Inerkoma na sastanak. Ali nikakva retorika „nacionalne sigurnosti” ne može preći preko činjenice da je reč o transakciji koja je izvan ingerencije bugarske vlade. Iako su stvari mogle biti sasvim drugačije da je vlada prihvatila raniju ČEZ-ovu ponudu da kupi njihovu podružnicu. Ponuda je odbijena uz obrazloženje da je privatno vlasništvo bolje od državnog. Kad je izbila afera, vladi se ideja državnog vlasništva nad elektrodistribucijom odjednom više nije činila tako apsurdnom.
U kasnijim pregovorima, vlasnica Inerkoma pristala je da i država sudeluje u kupovini (do 34% akcija ČEZ-ove podružnice), što bi joj dalo određeni uticaj, ali ne i kontrolni paket. To „dopuštenje” zapravo pre izgleda kao državna subvencija za Inerkom.
Što se tiče češke kompanije, oni su više puta rekli da u Inerkomu i njegovoj ponudi ne vide ništa sumnjivo. S druge strane, bugarsko državno tužilaštvo priznaje da ne može učiniti puno u pogledu poslovnih odluka tržišnih aktera, iako najavljuje da bi moglo istražiti privatizacijski dogovor iz 2004. godine. Mnogi bugarski liberali se ozbiljno muče s tim kako kritikovati nešto što formalno nije ilegalno i još spada u slobodu raspolaganja privatnim vlasništvom. Zato se uglavnom govori o tome kako kapital nije sasvim „čist”.
U nekim se češkim i bugarskim medijima pojavila priča kako je u posao umešan gruzijski „biznismen”, izvesni Pato Gogonešvili, koji bi trebao biti blizak ruskim vlastima. Sve bi se navodno trebalo izvesti preko offshore računa.
Neobična je situacija da se termin offshore kod bugarskih komentatora javlja u negativnom kontekstu, iako nije ilegalan, i iako su upravo liberalni krugovi najzaslužniji za nedavno ukidanje zakona kojim se zabranjivalo da kompanije reguistrovane u poreskim oazama kupuju domaće kompanije u energetskom sektoru. Borisov je nakon ovih objava izazvao mali diplomatski skandal, kada je izjavio da su ga na „rusku vezu” upozorile kolege iz Češke, što su oni brzo demantovali.
Nacionalni interesi
Kulminacija ovih protivrečnih najava – jedan dan da će vlada otkazati prodaju, drugi dan da sudeluje u njoj, treći da kupuje kupca, a četvrti da kupovinu sprovode banke, koje to onda brzo demantuju – bila je ostavka ministarke energetike Temenuške Petkove, nakon otkrića da je već dvadeset godina bliska poznanica vlasnice Interkoma. Ministarka negira da je pomogla u ovom poslu, ali je ipak ponudila svoj mandat na raspolaganje. Premijer je ostavku prvo prihvatio, ali onda povukao svoje prihvatanje, tako da od tog simboličkog gesta na kraju nije bilo ništa. I sama vlasnica, Ginka Varbakova, demantovala je da ima išta sumnjivo u transakciji, potvrđujući usput da je milionerka i legitimna poslovna žena, koja nema planova da išta menja, bilo za kupce, bilo za radnike ČEZ-a. Ali teško da će to ikoga umiriti.
Dosadašnje prakse ČEZ-a su upravo ključni problem. Ta je kompanija od protesta 2013. godine izložena brojnim revizijama, koje su pronašle doslovno na hiljade slučajeva neregularnosti, od napumpavanja računa, kako bi se na kupce prebacio trošak obnove infrastrukture, do poreskih utaja. ČEZ je proglašen krivim i za rasnu diskriminaciju, ali su naravno puno vidljiviji bili njegovi pokušaji da stalno uvećava cene, protivno odlukama državnog regulatora.
Uz to, ČEZ je bugarsku državu tužio arbitražnom sudu za investicije, tražeći naknadu od 500 miliona evra, uz tvrdnju da je pretrpela gubitke zbog preterane državne regulacije. Ništa od ovoga naravno ne brine komentatore kojima je „nacionalni interes” istovetan s tim da u zemlji nema ruskog kapitala i ničim više. Osim toga, većina komentara u bugarskim medijima je zapravo izrazito elitistička i antidemokratska. Ako hiljade ljudi ne protestuje ili se iz očaja ne samospaljuje, ispada da uopšte nije važno to što neka kompanija masovno vara povećavajući račune. Jedine legitimne teme su vezane za legalnost vlasništva, ali ne i radne uslove; tokove kapitala, ali ne i kretanje plata; transparentnost poslovanja, ali ne i transparentnost računa itd.
Izvor: Klimatska i energetska tranizicija Balkana