Evropske elektroenergetske mreže, od kojih su mnoge izgrađene pre nekoliko decenija, pod sve su većim pritiskom zbog naglog rasta obnovljivih izvora energije i rastuće potrošnje električne energije. Rizik od velikih poremećaja, poput nedavne nestanke struje u Španiji, ističe hitnu potrebu za velikim ulaganjima u infrastrukturu širom kontinenta.
Otprilike polovina evropskih elektroenergetskih mreža danas je starija od 40 godina i projektovana je za vreme kada su energetski sistemi bili centralizovani i zasnovani na fosilnim gorivima. Danas, rastuća upotreba električnih vozila, podatkovnih centara i niskougljeničnih izvora energije stavlja ove zastarele sisteme pod veliki pritisak. Modernizacija mreža postala je neophodna ne samo radi efikasnosti, već i zbog sajber bezbednosti, jer su potrebne digitalne nadogradnje radi zaštite od potencijalnih pretnji.
Iako su globalna ulaganja u obnovljive izvore energije skoro udvostručena od 2010. godine, izdvajanja za mrežnu infrastrukturu stagniraju na oko 300 milijardi evra godišnje. Međunarodna agencija za energetiku upozorava da ta cifra mora da se više nego udvostruči—na preko 600 milijardi evra godišnje do 2030—kako bi se zadovoljile buduće potrebe i očuvala stabilnost sistema.
Prema podacima klimatskog istraživačkog centra Ember, obnovljivi izvori su u protekloj godini činili 47 % proizvodnje električne energije u EU, u poređenju sa 34 % u 2019. godini. U međuvremenu je upotreba fosilnih goriva pala sa 39 % na 29 %. Ipak, iako se vetroparkovi i solarne elektrane mogu brzo izgraditi, unapređenje elektroenergetske mreže je znatno sporiji proces—koji zbog regulatornih, tehničkih i logističkih prepreka često traje više od deset godina.
Jedna od najvećih prepreka su visoki troškovi i složenost proširenja sistema za prenos električne energije na velike udaljenosti. Evropska komisija procenjuje da će do 2050. godine biti potrebno do 2,3 biliona evra za modernizaciju mreža širom kontinenta. U 2023. godini, evropske elektroprivrede su uložile 80 milijardi evra u mrežnu infrastrukturu—što je značajan porast u odnosu na tipičnih 50–70 milijardi evra prethodnih godina, ali i dalje nedovoljno.
Povezanost među nacionalnim energetskim sistemima takođe predstavlja slabost. Na primer, Španija i Portugalija imaju ograničenu integraciju sa ostatkom EU mreže. Španija trenutno ima samo 5 % električne energije povezano van Iberijskog poluostrva, što otežava uvoz struje u kriznim situacijama. Kao odgovor, Evropska komisija je podigla cilj međusobne povezanosti na 15 % do 2030. godine, u odnosu na prethodni cilj od 10 %, kako bi se obezbedilo da svaka zemlja može da uveze najmanje 15 % električne energije iz susednih država.
Dominacija solarne i energije vetra donosi dodatne izazove. Ovi obnovljivi izvori proizvode jednosmernu struju (DC), koja mora da se pretvori u naizmeničnu (AC) frekvencije 50 Hz kako bi bila kompatibilna sa evropskom mrežom. Tradicionalne elektrane, poput onih na gas ili nuklearnu energiju, prirodno proizvode AC i pomažu u održavanju stabilnosti frekvencije. Kada se proizvodnja iz obnovljivih izvora smanji, neophodna je dodatna proizvodnja AC struje. Bez nje, oscilacije frekvencije mogu pokrenuti automatska isključenja radi zaštite opreme, što može dovesti do lančanih nestanaka struje.
Kako Evropa nastavlja energetsku tranziciju, modernizacija mreže postaje ključna prepreka. Bez pravovremenih i značajnih ulaganja, kontinent rizikuje da ugrozi svoje ciljeve u pogledu čiste energije—ali i samu energetsku bezbednost.