Moj stav – Mr Nenad Šijaković
Tokom 2019. godine Sjedinjene Američke Države su, prvi put nakon 60 godina izvozile više energije nego što su uvezle.
Sve do ranih 50-ih godina prošlog veka Sjedinjene Države su proizvodile većinu potrošene energije. Počevši od sredine 1950-ih, SAD su počele da uvoze veće količine energije, posebno sirove nafte i naftnih derivata (kao što su benzin i destilati goriva) kako bi popunili jaz između potrošnje energije i proizvodnje energije na nacionalnom nivou. Ukupni uvoz energije u SAD se, generalno, povećavao svake godine do vrhunca u 2007. godini. Ukupan uvoz energije je kasnije opadao u većini godina do 2021. pošto je povećanje proizvodnje energije u SAD nadoknadilo potrebu za uvozom i, takođe, doprinelo povećanju izvoza energije.
Ukupni godišnji neto uvoz energije u SAD (uvoz minus izvoz) uglavnom se povećavao u većini godina od sredine 50-ih do vrhunca, 2005. i iznosio je oko 30% ukupne potrošnje energije u SAD. Od tada je ukupan neto uvoz energije generalno opadao svake godine, sve dok nije dostigao rekordno nizak nivo tokom 2021. godine. Sjedinjene Države su postale neto ukupni izvoznik energije 2019. prvi put od 1952. i zadržale su tu poziciju 2020. i 2021.
Ukupan izvoz energije SAD je premašio ukupan uvoz energije za oko 3,82 kvadriliona britanskih termalnih jedinica (kvadova) tokom 2021. godine, što je najveća rekordna cifra. Ukupan izvoz energije iz SAD iznosio je oko 25,25 kvadrata, što je povećanje od oko 7,6% u odnosu na 2020. godinu, a ukupan uvoz energije bio je oko 21,43 kvadrata, što je povećanje od oko 7,2% u odnosu na 2020. godinu.
Kako stoji Evropa, odnosno, EU – naše okruženje
Skoro 60% od ukupne potrebne primarne energije koju konzumira Evropska unija mora biti uvezeno iz izvora (zemalja) izvan EU. Reč je o uvozu nafte, gasa i uglja. Energetska zavisnost je imala tendenciju povećanja od 2000-ih, a posebno je izražena u sektoru prirodnog gasa, pre svega zbog postepenog smanjenja obima mogućnosti eksploatacije gasnih polja u Severnom moru. Gas je danas jedan od najčešće korišćenih izvora energije, posebno kao energent osmišljen da u energetskoj tranziciji zameni ugalj.
Ova tabela prikazuje stopu energetske zavisnosti EU (27 zemalja), tačnije, vrednosti koje se odnose na prirodni gas.
Smanjenje koje se može primetiti u 2010. i 2020. godini donekle obmanjuje. Naime, ono odgovara efektima niže stope privrednog rasta (finansijska kriza 2008. godine i pandemija Covid-19 2020. godine), a ne eventualnom preokretanju evropskog super-uvozničkog trenda, kada je reč o energetici. Stopa zavisnosti od gasa je veća i raste mnogo brže (sa 66% u 2000. godini na 90% u 2019. godini).
Drastična zavisnost EU od uvoznog gasa
Da zaključimo, sa jedne strane Atlantskog okeana imamo Sjedinjene Američke Države koje su, praktično, postigle potpunu energetsku nezavisnost trenutno, dok na suprotnim obalama istog imamo EU – sjedinjene evropske države, koja je energetski zavisna od uvoza spolja oko 60%. A najdrastičnije je u sektoru gasa gde uvoz podmiruje do 90% potreba.
Sada se za nas, koji se bavimo sistemskom energetikom, energetskom bezbednošću, strateškim planiranjem kao i regulatornim okvirom, koji bi trebalo da bude baza koja omogućava ostvarenje prethodno osmišljenih strateških planova razvoja energetike postavlja jedno vrlo logično pitanje. Da li se za slučajeve SAD i EU mogu koristiti isti modeli energetske tranzicije, ako vidimo da su iz ugla energetskle bezbednosti ovo u teoriji dva potpuno suprotstavljena slučaja? Sa jedne strane imamo izuzetno jakog energetskog igrača SAD, a sa druge strane praktično energetskog siromaha, bogalja, gladnog i žednog energetskog beskućnika zvanog EU. Kako je moguće, uopšte, pomisliti da je moguće primeniti iste principe u ovako dijametralno suprotstavljenim slučajevima.
Evo jednog interesantnog primera. Primera u kojem, zapravo, Evropa prednjači ispred SAD u primeni – trenutno.
Integrisanje evropskog elektroenergetskog sistema
Naime, Evropska unija već deceniju i duže promoviše jačanje veza između susednih nacionalnih sistema u težnji da sa sve integrisanijim evropskim elektroenergetskim sistemom, kao i povezivanjem nacionalnih tržišta, zavisnost od uvoza primarnih enegrenata van granica Evrope opadne, odnosno da se nedostatak energije u pojedinim nacionalnim sistemima nadomesti trenutnim viškovima u drugim sistemima. Imajući u vidu sve ovo jasno je da Evropa planira značajnu tranziciju na varijabilne OIE iz solara i vetra, u svrhu smanjenja energetske zavisnosti.
Na prvi pogled se ideja može učiniti i kao dobra. Naime, šireći geografski perimeter, u okviru kojeg se nalaze međusobno dobro povezane solarne i vetroelektrane, smanjuje se njihova nepredvidiva, odnosno izrazito stohastička priroda proizvodnje. A samim tim povećava se margina sigurnosti snabdevanja eksploatisanjem nešto višeg faktora kapaciteta tih izvora. Ovo je, naravno, primenjivo u praksi isključivo u slučajevima u kojima energija negde u nekom od povezanih sistema postoji i cenovno je dostupna.
SAD tek spremaju predlog za prenos
Sa druge strane Atlantika, u SAD tek sada razmišljaju o pokretanju sveameričke inicijative koju nazivaju predlog za prenos, koji bi se zasnivao na zakonu koji bi uskoro trebalo da donesu, a koji bi zahtevao da regioni širom zemlje budu sposobni da prenose dovoljne količine električnu energije između svojih energetskih mreža u situacijama kada je to potrebno. Predlog novog Zakona bi zahtevao od regiona da budu u mogućnosti da prenesu najmanje 30 odsto svoje maksimalne satne potrošnje u susedne regione.
To bi pomoglo da se izbegnu događaji kao što su prekidi u napajanju koji su pogodili Teksas 2021. godine, kada je brutalna zimska oluja, praktično, izazvala raspad izolovane električne mreže u državi i ubila skoro 250 stanovnika Teksasa.
U Americi ovakav pristup zapravo i može imati smisla, ne samo zato što govorimo o jednoj federalnoj celini, već zato što su sumarno – na federalnom nivou, u zbiru energetski gledano samodovoljni. Boljim povezivanjem se omogućava energetska preraspodela po potrebi, ali preraspodela energije koja u SAD zapravo postoji.
Upitna solidarnost EU u slučaju veće krize
Problem kod ovakvog koncepta primenjenog u Evropi je sledeći. Grupa energetskih sistema, izuzetno visoko zavisna od uvoza primarnih enegenata izvana, međusobno se super-povezuje i računa na solidarnost i međusobnu ispomoć tokom kriznih perioda. Možda do solidarnosti i delimičnog razumevanja u potpuno tržišno zasnovanom okruženju sa visokim deficitom energenata, donekle može doći u slučaju ugroženosti jednog, ili par nacionalnih sistema, uz pretpostavku da politika ne umeša prste. Ali, u slučaju većih kriza, koje pogađaju celu Evropu, ili barem njen veći deo, ovaj koncept je katastrofa u najavi.
Rizično je oslanjati se na preraspodelu nečega što u startu znate da nedostaje – i to čak 60% od ukupnih potreba. Nebitno je o kom produktu govorimo, da li je reč o baznoj energiji, balansnoj, ili zakupu snage reserve. Evropa je kontinent sa izraženim deficitom. A u trenucima krize taj deficit će postojati u većini ili čak u svim sistemima.
Postavlja se pitanje od koga će većina ili svi sistemi nabaviti nedostajuću energiju, odnosno snagu, u takvim kriznim situacijama. Ništa od pola je i dalje ništa, ma koliko postojali putevi kojima se to ništa može preneti, odnosno razmeniti.
Kako deficit produkta za kojim postoji potražnja utiče na njegovu cenu???
Da citiram ovde i jednog mog starog Profesora: „E moja deco, još da me ubedite da dalekovodi mogu da proizvedu električnu energiju (aktivnu komponentu snage, koja predstavlja komponentu električne energije koju, zapravo, potrošači konzumiraju) i ubedili ste me u koncept super povezanih sistema“.
Povezanost sistema je, naravno, dobrodošla. Ali, ne kao primarna mera. Ona nikako ne može nadomestiti ono čemu primarno (mi u Srbiji) moramo težiti, a to je dovoljna količina bazne energije. Moramo težiti samodovoljnosti svog nacionalnog elektroenergetskog sistema koliko god je to moguće.
Zašto se evropske mreže povezuju. Varijabilnim izvorima iz solara i vetra je neophodna konstantna podrška ogledana u baznim kapacitetima, odnosno, u stabilnim izvorima energije u elektroenergetskom sistemu. To je preduslov da bi uopšte funkcionisali. Sami za sebe ovi proizvodni resursi predstavljaju polu-proizvod, koji samostalno ne može neometano da funkcioniše. Neophodna je konstantno podrška, odnosno, rezerva za dane kada nema vetra i sunca, najprostije rečeno.
Pored bilansnog pokrivanja potrošnje, u danima kada je faktor kapaciteta vetra i solara svega par procenata, pozamašna snaga, takođe, mora biti odvojena kao regulaciona rezerva i držana sa strane u sekundarnoj i tercijarnoj rezervi, u svrhu pokrivanja tzv. neželjenih odstupanja usled greške u prognozi proizvodnje. Evropa, koja je već bogalj, što se tiče primarnih energetskih izvora se odlučuje da rešenje potraži u boljoj međusobnoj povezanosti, kako bi se omogućilo da se ti neophodni izvori električne energije, kada vam zatrebaju, pronađu u bližem ili daljem komšiluku.
Neophodna samodovoljnost nacionalnih elektroenergetskih sistema
Suštinsko pitanje jeste da li će ti izvori stabilne proizvodnje električne energije biti u vašem dvorištu. Figurativno rečeno, dostupni i fizički i cenovno vašem stanovništvu i privredi. Ili ćete dozvoliti da vam značajan deo, ako ne i veći deo ukupne potrošnje stanovništva i privrede zavisi od dostupnosti (fizičke i cenovne) tih kapaciteta negde u Evropi. U Evropi sa energetskim deficitom od 60%…
Nacionalni sistemi se moraju vratiti sebi, biti koliko je god moguće samodovoljni i na prvom mestu se baviti nacionalnom energetskom bezbednošću i brinuti o interesima domaćeg stanovništva i domaće privrede.
Za mali sistem, kakav je naš, uz sve rizike vezane za geopolitiku, kao i uz činjenicu da smo fizički, elektroenergtskii povezani sa EU, visoko zavisnom od uvoza primarnih energenata – čak dvostruko više zavisnom od nas samih – jedini ispravan put je oslanjanje na sopstvene bazne izvore energije, ogledane u stabilnim kapacitetima za proizvodnju električne energije u kombinaciji sa varijabilnim izvorima – do nivoa koji ne ugrožava sigurno i stabilno snabdevanje domaće potrošnje, prenosi Energija Balkana.