Pre dvadeset godina, Hrvatska je otvorila svoju prvu vetroelektranu, projekat kompanije Adria Wind Power, koji je označio prvi korak zemlje ka komercijalnoj proizvodnji električne energije iz vetra. Put do realizacije ovog projekta bio je težak i dugotrajan — trajao je čak sedam godina — a i danas se investitori u obnovljive izvore energije suočavaju sa brojnim administrativnim i regulatornim preprekama.
Uspeh ove pionirske vetroelektrane pokazuje da postrojenja mogu ostati održiva i konkurentna čak i nakon isteka podsticajnih mera. Međutim, stručnjaci iz industrije upozoravaju da je napredak stagnirao zbog neizvesnosti u politici. Ključni problem je nepostojanje jasno definisane cene priključenja na mrežu, što je regulativa koja kasni već više od 950 dana. Hrvatska gospodarska komora naglašava hitnost rešavanja ovog pitanja, ne samo zbog budućnosti energetskog sektora, već i zbog koristi za potrošače i investitore.
Trenutno vetroelektrane u Hrvatskoj doprinose sa 1.141 MW ukupnom nacionalnom elektroenergetskom sistemu, ali je u poslednje dve godine dodato samo 47 MW — što je spor tempo, s obzirom na to da interesovanje investitora premašuje nekoliko stotina megavata. Ažurirani Nacionalni energetski i klimatski plan ima ambiciozan cilj da poveća udeo obnovljivih izvora u finalnoj potrošnji energije sa sadašnjih 28 % na 42,5 % do 2030. godine. Međutim, ovaj cilj biće teško ostvariv pod aktuelnim uslovima.
Pored odlaganja u donošenju cene priključenja na mrežu, sektor se suočava sa nepredvidivim regulatornim okvirom, sporim izdavanjem dozvola i nedostatkom adekvatne prostorne dokumentacije. Iako je izdato mnogo energetskih odobrenja, još uvek nisu raspisani tenderi za projekte na državnoj zemlji. Takođe, prenosna mreža ima uska grla, naročito u transportu energije sa juga ka severu, a ova ograničenja se neće moći rešiti bez izgradnje dve ključne dalekovodne linije, što se ne očekuje pre 2030. godine.
Proširenje uloge obnovljivih izvora zahtevaće pametnije mreže i bolju integraciju sistema za skladištenje energije, poput baterija. Ipak, i dalje postoje brojne tehničke nejasnoće i zakonski nedostaci. Neki investitori su pristupili repoweringu — zamenjujući starije vetroturbine snažnijim modelima — ali se ti projekti tretiraju kao potpuno nove fabrike, što podrazumeva nove procene uticaja na životnu sredinu i dugoročno praćenje, čime se dodatno komplikuju i poskupljuju.