Iako trenutno ne izgleda tako, struja bi već od 2015. godine u regionu mogla da postane deficitarna roba. Rešenja će se tražiti u saradnji država regiona i investiranju privatnog kapitala jer monopolizovane državne elektroprivrede nemaju taj novac. Stručnjaci smatraju da globalna kriza nastavlja da usporava razvoj energetskog sektora u regionu koji obuhvata Bugarsku, Rumuniju, Hrvatsku, Makedoniju, Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju, Sloveniju, Mađarsku i Grčku (tržište od 76,5 miliona stanovnika).
Oni tvrde da je pad industrijske proizvodnje krivac za smanjenu potrošnju struje i manji regionalni energetski deficit. Istovremeno, višak struje na tržištu (uz nedostatak kapitala, loš kreditni rejting pojedinih zemalja i nejasne implikacije budućih odredaba u vezi klimatskih promena posle 2012. godine) „uspavao” je planirana ulaganja u izgradnju novih „fabrika struje” u regionu.
Zbog ovakvog stanja Urs Jakob, finansijski direktor EFT grupe, tvrdi da će „ne samo dugoročno biti ugrožena regionalna sigurnost snabdevanja električnom energijom industrije i domaćinstava, već je gotovo izvesno da će rast mnogih industrija u regionu biti značajno ograničen posle 2015. godine”.
“Pad u regionalnoj potražnji je, međutim, samo privremen. Sa ekonomskim oporavkom i obimnijim aktivnostima u industriji počeće da raste i potražnja za električnom energijom”, tvrdi Jakob.
Iz studija trgovaca strujom vidi se očekivanje da će potražnja za električnom energijom u regionu do 2020. u proseku rasti čak 2,2 odsto svake godine.
Predviđeni rast potražnje zasniva se (između ostalog) i na činjenici da će se zemlje regiona ulaskom u EU suočiti sa obavezom gašenja starih, neefikasnih termoelektrana, što će dodatno povećati potrebu za novim izvorima energije. Samo gašenjem tih postrojenja region će ostati bez 3.200 MW do 2020. godine.
Kad se predviđeni rast godišnje potražnje od 2,2 odsto pretvori u proizvodnju, proizlazi da je regionu do 2020. godine neophodno 12.100 megavata novih kapaciteta u termoelektranama, 3.000 megavata novih hidroelektrana i 1.400 megavata novih kapaciteta iz obnovljivih izvora. Vrednost tih investicija je (po današnjim cenama) oko 33,8 milijardi evra.
To znači da bi u narednih deset godina svaki stanovnik regiona trebalo godišnje da izdvoji 47,5 evra samo za investicije u energetiku. Usput, to je upola manje od novca koji se u te svrhe izdvaja u razvijenim zemljama EU.
Zbog finansijske krize koja još trese region i koja je usporila realizaciju nekih planiranih investicija u energetiku, teško je zamisliti da će se taj potreban kapital obezbediti na vreme.
Državne elektroprivrede kao najveći monopoli u pojedinim državama regiona pokazale su, da zbog neekonomske cene električne energije i svoje neefikasnosti, nisu sposobne da same stvore neophodni kapital i realizuju planirane investicije.
“Region ima ozbiljan problem. Čak i sa mnogostruko povećanim uvozom električne energije od oko 20 TWh na godišnjem nivou, u odnosu na četiri-pet TWh koliko se godišnje uvozilo pre krize, region bi od 2018. godine mogao da se suoči i sa restrikcijama u isporuci električne energije”, tvrdi Jakob.
Srbija nije zavisna od uvoza električne energije
Srpski ministar energetike ocenio je da je Srbija (kao i najveći broj zemalja u regionu i EU) energetski zavisna od uvoza gasa i nafte. „Ali Srbija nije zavisna od uvoza električne energije i neće ni biti”, tvrdi ministar Škundrić.O (ne)zavisnosti Srbije od uvoza, koju potencira ministar energetike, najbolje svedoče zvanični podaci. Direktor trgovačkog sektora EPS-a Dragan Vlaisavljević kaže da je EPS prošle godine uvezao 723.200 MWh unutar Srbije od sedam trgovaca i 31.460 MWh od četiri trgovca na regionalnom tržištu.
Izvor Elektroenergetika.info