Kinesko učešće na tržištu obnovljivih izvora energije u Jugoistočnoj Evropi (SEE) prelazi iz faze isključivog snabdevanja opremom u širi investicioni model: kupovinu vlasničkih udela, EPC isporuku, OEM-vođeni razvoj, integraciju baterijskih sistema i strateška preuzimanja projekata. Za SEE to može biti pozitivno jer donosi jeftiniju opremu, bržu izgradnju i dodatni kapital u trenutku kada evropski kreditori postaju selektivniji zbog mrežnih rizika i curtailmenta.
Najjasniji signal dolazi iz Srbije, gde je 2026. kineski Heavy Energy International preuzeo vetropark Alibunar od 168 MW, projekat koji je već prošao aukcijski sistem i imao viši nivo bankabilnosti. Time se potvrđuje da kineski akteri više ne ulaze samo kroz opremu, već i kroz vlasništvo i razvoj projekata sa boljim grid statusom.
Ovo širi tržište za developere, ali i menja pravila igre za države i TSO-ove jer se povećava potreba za kontrolom mrežne integracije, sajber bezbednosti i tehničkih standarda. Kineski kapital ubrzava realizaciju projekata, ali istovremeno podiže zahtev za jačim sistemskim nadzorom infrastrukture.
Najveća korist za SEE je u smanjenju troškova opreme i ubrzanju gradnje. Kineski OEM-ovi dominiraju u PV, baterijama i sve više u vetru, što direktno poboljšava ekonomiku projekata kroz niži CAPEX i veću finansijsku izvodljivost u aukcijama i PPA strukturama.
Drugi važan efekat je ubrzanje razvoja projekata koji su „zarobljeni“ između dozvola i finansiranja. Kineski investitori mogu spojiti opremu, EPC i kapital u jedan paket, čime se rešava problem nedostatka izvođačkog kapaciteta kod lokalnih developera.
Treći benefit je razvoj tržišta skladištenja energije. Kako SEE ulazi u fazu BESS ekspanzije, kineski proizvođači baterija ubrzavaju implementaciju i omogućavaju veću fleksibilnost sistema, što je ključno za integraciju solara i vetra.
Postoji i snažan razvojni efekat u formi „spašavanja projekata“. Projekti sa dozvolama, ali bez finansiranja ili EPC-a, mogu postati atraktivni za kineske kupce koji plaćaju za de-riskirane MW i grid pozicije, a ne samo za idejne projekte.
Ipak, rizici su realni. Najveći je da jeftina oprema ne rešava problem mreže: projekat može biti izgrađen, ali bez priključenja ili sa visokim curtailmentom ostaje nebankabilan asset.
Drugi rizik je regulatorni i bezbednosni. EU sve više uvodi ograničenja oko kineske opreme u projektima sa javnim sredstvima, posebno zbog cybersecurity zahteva i kontrole kritične infrastrukture.
Treći izazov je bankabilnost u evropskim okvirima. Lenderi zahtevaju jasne garancije, pravnu zaštitu i dugoročne servisne obaveze, pa niskocenovni EPC bez čvrstih garancija performansi teško prolazi finansiranje.
Četvrti rizik je politička percepcija, jer prevelika zavisnost od kineskog kapitala u energetici može otvoriti pitanja kontrole nad strateškom energetskom infrastrukturom.
Zaključak je da kinesko učešće nije ni pretnja ni univerzalno rešenje, već alat. Ako se koristi selektivno, može ubrzati razvoj BESS-a, sniziti troškove i odblokirati projekte. Ako se koristi bez kontrole mrežnih ograničenja, može dovesti do viška kapaciteta bez stvarne sistemske vrednosti.
Pripremljeno od strane virtu.energy






