Srbija je tokom 24. nedelje zabeležila najizraženiju korekciju cena električne energije u jugoistočnoj Evropi, pri čemu je prosečna cena na tržištu za dan unapred pala za 21,5% na 78,22 €/MWh. Time je Srbija postala drugo najjeftinije tržište u regionu, odmah iza Turske, gde je prosečna cena iznosila svega 22,85 €/MWh. Za domaće kupce električne energije to je predstavljalo kratkoročno olakšanje, ali je za trgovce, investitore i finansijske institucije otvorilo jedno dublje pitanje – transparentnost cena se poboljšava, dok tržišna likvidnost i dalje ostaje ograničena.
Promene na strani ponude bile su značajne. Potrošnja električne energije u Srbiji porasla je za svega 2,0% na 554,08 GWh, dok je proizvodnja iz promenljivih obnovljivih izvora energije povećana za čak 76,8% u odnosu na prethodni period. Veća proizvodnja iz vetroelektrana i solarnih elektrana doprinela je ublažavanju pritiska na tržišne cene, a Srbija je 17. juna zabeležila i najnižu dnevnu cenu među SEE tržištima, od svega 83,87 €/MWh.
Ipak, proizvodni miks je i dalje ostao snažno oslonjen na termoenergetske kapacitete. Proizvodnja iz hidroelektrana smanjena je za 4,2%, dok je proizvodnja iz termoelektrana na ugalj povećana za 66,0 GWh. Zbog toga niže tržišne cene ne predstavljaju jasan raskid sa sistemom balansiranja koji se oslanja na ugalj. Naprotiv, podaci pokazuju da obnovljivi izvori već mogu značajno da utiču na formiranje cena, ali da lignit i ugalj i dalje imaju ključnu ulogu u očuvanju sigurnosti elektroenergetskog sistema kada hidrološki uslovi oslabe.
Još veći izazov predstavlja dubina tržišta. Ukupan obim trgovanja na srpskoj berzi električne energije tokom nedelje iznosio je svega 120 GWh, što je znatno manje u poređenju sa 22.300 GWh u Italiji, 4.030 GWh u Grčkoj, 2.320 GWh u Bugarskoj, 2.090 GWh u Mađarskoj, 930 GWh u Hrvatskoj i 850 GWh u Rumuniji. Niska cena na tržištu za dan unapred jeste koristan tržišni signal, ali ograničena likvidnost smanjuje mogućnost zaštite od cenovnog rizika za velike industrijske potrošače, otežava formiranje finansijski održivih ugovora o kupoprodaji električne energije (PPA) i ograničava razvoj dubljih terminskih tržišnih pozicija.
Ovo pitanje je posebno važno za investicije u obnovljive izvore energije. Investitorima je potreban pouzdan put od transparentnih spot cena do predvidivih i finansijski održivih prihoda. Industrijskim kupcima potrebni su ugovori koji mogu da upravljaju rizikom profila potrošnje, troškovima balansiranja i dugoročnom izloženošću promenama cena. Finansijske institucije i kreditori, sa druge strane, zahtevaju dovoljno razvijene cenovne reference kako bi mogli da procenjuju rizike i održivost investicionih projekata.
Tržišni signal koji je Srbija poslala tokom 24. nedelje bio je pozitivan, ali još uvek nepotpun. Korekcija cena pokazala je da obnovljivi izvori energije mogu relativno brzo da utiču na tržišne rezultate. Međutim, podaci o likvidnosti ukazuju da komercijalna infrastruktura tržišta još nije dostigla potreban nivo razvoja. Naredni izazov za srpsko tržište električne energije neće biti samo izgradnja novih proizvodnih kapaciteta, već i razvoj veće tržišne likvidnosti, unapređenje pristupa mreži i uspostavljanje ugovornih i finansijskih mehanizama koji će omogućiti da niže cene prerastu u dugoročno održive i finansijski isplative tržišne strukture.






