Tokom gotovo jedne decenije, glavna energetska priča širom Jugoistočne Evrope bila je jednostavna: izgraditi više kapaciteta iz obnovljivih izvora energije.
Vlade su raspisivale aukcije, investitori su finansirali solarne parkove, elektroprivrede i energetske kompanije najavljivale projekte vetroelektrana, a kreatori energetskih politika slavili svaki novi megavat priključen na elektroenergetsku mrežu. Instalirani kapaciteti obnovljivih izvora energije brzo su rasli od Grčke do Rumunije, dok su međunarodni investitori region sve više posmatrali kao jedno od najatraktivnijih evropskih tržišta za rast.
Događaji iz protekle nedelje ukazuju da se ovo poglavlje postepeno približava kraju.
Ne zato što se ulaganja u obnovljive izvore energije usporavaju, već zato što proizvodnja iz obnovljivih izvora više nije glavni izazov regiona.
Novi izazov je upravljanje onim što je već izgrađeno.
Tržišta električne energije širom Jugoistočne Evrope tokom većeg dela 23. kalendarske nedelje (CW23) pokazivala su ovu tranziciju u realnom vremenu. Proizvodnja iz solarnih elektrana ostala je snažna u Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj i Mađarskoj, obarajući dnevne cene električne energije i smanjujući potrebu za proizvodnjom iz termoelektrana tokom perioda najvećeg sunčevog zračenja. Međutim, večernja tržišta pokazala su sasvim drugačiju sliku.
Kako je proizvodnja iz solarnih elektrana opadala, konvencionalni proizvodni kapaciteti ponovo su preuzimali značajniju ulogu u sistemu. Gasne elektrane povećavale su proizvodnju, hidroelektrane prilagođavale režime rada, a veleprodajne cene električne energije ponovo su rasle.
Rezultat je bio sve veći raskorak između dnevnih i večernjih tržišnih cena.
Za investitore, ovo predstavlja strukturnu promenu u ekonomici elektroenergetskog sektora.
Tokom prvog investicionog ciklusa u obnovljive izvore energije, vrednost se stvarala prvenstveno kroz proizvodne kapacitete. Investitori u solarne projekte fokusirali su se na solarnu ozračenost (iradijaciju). Investitori u vetroelektrane fokusirali su se na faktore iskorišćenja kapaciteta. Finansijske institucije procenjivale su projekte na osnovu dugoročnih prognoza proizvodnje električne energije.
Naredni ciklus zasniva se na fleksibilnosti sistema.
Baterijska skladišta energije, reverzibilne hidroelektrane, pomoćne sistemske usluge i mogućnosti balansiranja elektroenergetske mreže postaju sve vredniji kako raste udeo obnovljivih izvora energije u proizvodnji.
Brojke postaju sve teže za ignorisanje.
Na mnogim regionalnim tržištima, solarne elektrane suočavaju se sa sve većim pritiskom na prihode tokom perioda vršne proizvodnje, jer velike količine fotonaponske proizvodnje istovremeno ulaze u sistem. Istovremeno, večernji periodi povećane potrošnje i dalje generišu znatno snažnije cenovne signale.
Ovaj rastući cenovni raspon stvara potpuno novu investicionu priliku.
Baterijski sistemi za skladištenje energije nameću se kao prirodni dobitnici ovog procesa. Umesto da direktno konkurišu proizvođačima energije iz obnovljivih izvora, baterije sve više ostvaruju prihod iskorišćavanjem razlike između električne energije niže vrednosti tokom dana i električne energije više vrednosti tokom večernjih časova.
Posledice ovog procesa prevazilaze sektor skladištenja energije.
Operatori prenosnih sistema suočavaju se sa sve većim pritiskom da ojačaju mreže sposobne da podnesu sve promenljivije obrasce proizvodnje. Operatori tržišta električne energije proširuju mehanizme balansiranja, dok elektroenergetske kompanije preispituju svoje tradicionalne proizvodne portfelje.
Ova transformacija objašnjava zašto investitori danas posvećuju gotovo jednaku pažnju prenosnoj infrastrukturi i projektima skladištenja energije kao i aukcijama za nove solarne elektrane.
Rumunija možda pruža najjasniji primer. Razvojni portfelj projekata iz obnovljivih izvora energije u toj zemlji i dalje je među najvećima u regionu, ali se mnoge od najznačajnijih investicionih rasprava danas vode oko integracije skladišta energije, modernizacije prenosne mreže i zahteva za balansiranjem sistema.
Isti obrazac postaje sve vidljiviji u Grčkoj, Bugarskoj, a sve više i u Srbiji.
Ova tranzicija nosi važne posledice za projektno finansiranje.
Pretpostavke o prihodima zasnovane isključivo na količini proizvedene električne energije postaju sve manje pouzdane. Investitori sve više moraju da procenjuju rizike od ograničavanja proizvodnje, zagušenja mreže i efekata tržišne kanibalizacije, pri kojima velika količina istovetne proizvodnje obara tržišne cene. Kreditori zahtevaju sve sofisticiranije modele predviđanja tržišnih cena na slobodnom tržištu i detaljnije analize integracije projekata u elektroenergetski sistem.
Pre deset godina, glavni energetski izazov regiona bio je nedovoljan nivo kapaciteta iz obnovljivih izvora energije.
Danas je izazov pretvaranje povremene i promenljive proizvodnje iz obnovljivih izvora u pouzdan i stabilan elektroenergetski sistem.
Zbog toga bi naredna generacija pobednika na tržištima električne energije u Jugoistočnoj Evropi mogla izgledati veoma drugačije od prethodne. Prethodni ciklus nagrađivao je one koji su gradili megavate, dok će naredni sve više nagrađivati one koji uspešno upravljaju fleksibilnošću energetskog sistema.






