U odnosu na energetske politike, u kojima trenutno dominiraju briga za sigurnost snabdevanja i sve više ciljevi dekarbonizacije, gas igra važnu ulogu. Ima ga dovoljno, fleksibilan je i opisuje se kao prelazni izvor ka karbonski neturalnoj ekonomiji. Povećanje kapaciteta tečnog prirodnog gasa (LNG) i bum iz škriljaca, koji traže svoje mesto na globalnom tržištu, dodatno jača pozitivne izglede za gas u budućnosti.
Kao deo stvaranja internog tržišta prirodnog gasa, Evropska unija je uvela sveobuhvatne energetske propise. Poslednji od njih su Direktiva o gasu, koja se tiče zajedničkih pravila za unutrašnje tržište i Uredba o gasu, koja propisuje uslove za pristup prenosnim mrežama prirodnog gasa, kao deo takozvanog Trećeg energetskog paketa.
Zemlje članice EU i ugovorne strane Energetske zajednice morale su da usklade svoje zakonodavstvo sa ovim propisima o energetskom tržištu. Stepen do koga je to urađeno predmet je diskusija, ali zemlje Balkana mogu očekivati veći uticaj ovog zakonodavstva nego u prošlosti, zahvaljujući sve većoj ulozi gasa. U iščekivanju šire primene Direktive o gasu i pravila Uredbe o gasu, ovo poglavlje analizira jedan od njihovih glavnih principa – pristup mreži, koji su države članice i ugovorne strane obavezne da regulišu. Izuzetak je pristup skladištima gasa, koji se pored regulisanog pristupa, može osigurati i putem pregovora.
Gas pripada mrežno zasnovanim industrijama. Ova mreža ima karakteristike prirodnog monopola; međutim, konačne usluge koje isporučuje su konkurentne. Za održavanje odgovarajuće funkcionalnosti mreže i obezbeđenje neprekidne sigurnosti snabdevanja, neophodno je širenje postojećih mreža ili izgradnja nove infrastrukture. Investicije preuzima vlasnik mreže, koji na kraju prebacuje troškove na krajnje korisnike putem tarifnih naknada. U tom smislu, kada su se u EU pojavili koncepti liberalizacije tržišta gasa i konkurencije, nastao je skup izazova.
Kako nema ekonomskog smisla graditi novu gasnu infrastrukturu svaki put kada novi učesnik na tržištu poželi da izađe na teren, što podržava pojam konkurencije i otvaranja tržišta, to znači da bi vlasnici mreža trebali omogućiti pristup svojoj infrastrukturi. To proizilazi iz doktrine osnovnih objekata, koja podrazumeva da kompanija u dominantnom položaju koja pruža osnovne usluge (poput energetskih usluga) a koja odbija (ili dozvoljava pod nepovoljnim uslovima) drugim kompanijama pristup objektima (npr. mreži), zloupotrebljava svoj dominantni položaj.
S druge strane, omogućavanje pristupa u svakoj prilici stvara mali ili nikakav podsticaj za vlasnike postojećih mreža da ulažu u održavanje infrastrukture ili za ulaganje u izgradnju novih mreža. Da bi se ujednačili interesi biznisa uključenog u gasne mreže i istovremeno stvorili kapaciteti za konkurenciju, EU je usvojila koncept Pristupa treće strane (TPA).
U suštini, to je izvršno pravo za kompanije u energetskoj industriji koje omogućava tim kompanijama pristup i korišćenje postojeće ili nove mreže ili, šire, sistemima (prenosni i distributivni sistemi, postrojenja za LNG, linije, skladišta i druge pomoćne usluge) u vlasništvu drugih. Zanimljivo je da se čitavo poglavlje VII Direktive o gasu bavi organizacijom pristupa sistemu, ali da ne postoje definicije treće strane ili pristupa. Umesto toga, navedeno je da je pristup primenjiv na sve klijente koji ispunjavaju uslove, uključujući kompanije za snabdevaje.
Pristup je dozvoljen na osnovu objavljenih tarifa, koje odobrava nacionalno državno regulatorno telo (NRA), i primjenjuje se objektivno, bez diskriminacije među korisnicima sistema. Iz toga proizilazi da su treće strane kvalifikovani kupci, kompanije za snabdevanje i korisnici sistema, koje definiše Direktiva za gas. Tumačenje pristupa dato je u jednoj od prvih odluka Evropskog suda pravde vezano za TPA, u kojoj je sud odlučio da pristup uključuje pravo na korišćenje električne energije (ili, analogno, gasa), i treba ga razlikovati od pojam konekcije, koji označava tehnički kontekst pristupa.
Jasno je da pristup treće strane nije apsolutno pravo, već pravo da se traži pristup, a takav zahtev ne mora biti ispunjen. Pristup mrežnom sistemu može se odbiti zbog nedostatka kapaciteta, obaveze javne usluge dodeljene kompanijama za prirodni gas koje upravljaju sistemom ili finansijskih poteškoća oko ugovora o preuzimanju ili plaćanju. Bilo kako bilo, stranka koja odbija pristup, mora obrazložiti razloge takvog odbijanja.
Slično tome, nova velika infrastruktura, kao što su interkonekcije, LNG objekti i skladišta, mogu biti izuzeta iz režima TPA. Razlog za to uglavnom je podsticaj novm ulaganjima u sistemsku infrastrukturu. Uslovi izuzeća podležu nizu strogih pravila. Izuzeće se može dodeliti na zahtev, na određeno vreme i kumulativno, ako: (a) investicija poboljšava konkurenciju u snabdevanju gasom i povećava sigurnost snabdevanja; (b) ne bi mogla biti realizovana bez izuzeća, zbog nivoa rizika; (c) infrastruktura je u vlasništvu fizičkog ili pravnog lica koje je zakonski odvojeno od operatora sistema na mestu gradnje; (d) naplate moraju biti prebačene na korisnike infrastrukture; i (e) izuzeće ne šteti funkcionisanju unutrašnjeg tržišta gasa u EU ili regulisanog sistema za koji je infrastruktura povezana.
Za odobravanje ili odbijanje odluka o izuzeću odgovorni su nacionalni regulatorni organi, ali Evropska komisija verifikuje uslove. Komisija može potvrditi odluku nacionalnih regulatora, zahtevati njenu izmenu ili povlačenje.
U evaluaciji projekata koji traže oslobađanje od TPA-a, neophodna je analiza tržišne strukture i potražnje. Rezultati tih testova su od značaja za konkurenciju, jer ako projekat ima monopolistički položaj, on predstavlja veće prepreke za nove učesnike na tržištu. Trenutne i prognozirane potrebe, tržišni udeli programera, balans nacionalnih i regionalnih tržišta gde projekat treba da obezbedi snabdevanje gasom, takođe moraju biti uključeni u ovu analizu.
Pošto izuzeća predstavljaju odstupanje od načela TPA, potreba i proporcionalnost se strogo primenjuju prilikom procene zahteva za izuzeće. Iz tog razloga postoji preferencija za delimična izuzeća. Ograničenja mogu biti u različitim oblicima. Nacionalni regulatorni organi mogu ograničiti period izuzeća, maksimalni procenat kapaciteta, trajanje dugoročnih ugovora itd, ili uz kombinaciju ovih i drugih ograničenja.
Pregled ranijih odluka nacionalnih regulatora sugeriše da su oni bili prilično voljni da izuzmu gasne projekte od principa TPA. Ranije je takvo rezonovanje imalo smisla, jer bi svaka infrastruktura povećala kapacitet, poboljšala sigurnost snabdevanja i konkurenciju. Planovi i ambicije za otvaranje tržišta takođe su igrali ulogu, jer bi izuzeci od TPA podstakli nove učesnike na tržištu.
Međutim, u budućnosti se može očekivati stroži režim, sa manjim brojem izuzeća ili sa većim ograničenjima. Uprkos činjenici da je interno tržište gasa EU i dalje nedovršeno i da su nacionalni gasni pejzaži u različitim fazama razvoja, značajan broj projekata je procenjen i stvorena je respektabilna regulatorna praksu na terenu. Da bi razjasnila osnove za izuzeće, Evropska komisija je čak izdala radni dokument koji objašnjava ove kriterijume.
S druge strane, nametanje pravila TPA po svaku cenu rizikuje da obeshrabri nove investicije. Pronalaženje rešenja koje bi zadovoljilo sve uključene strane i ispunilo sve ciljeve nije lak zadatak. Mnoga od gore navedenih ograničenja koja se mogu nametnuti projektima potiču iz zakona o konkurenciji, što dokazuje međusobnu povezanost zakonodavstva o konkurenciji i energetici i, vrlo moguće, napetost između interesa nakon što odluka nacionalnih regulatora o izuzeću stigne do Evropske komisije. Konkurencija je isključiva nadležnost EU i njen najmoćniji instrument politike.
S druge strane, energetika je zajednička nadležnost između EU i država članica (i, koa proširenje, ugovornih strana), ali dominiraju nacionalni interesi. Unutar nacionalnih vlada, energetska politika i njeno sprovođenje je dalje fragmentirano, često uključujući ne samo energetske regulatore, već i ministarstva. U tom slučaju, bilo bi razborito da regulator prilikom odlučivanja o izuzeću od TPA konsultuju bar nacionalni organ za konkurenciju.
Drugi pristup uključuje aktivniju regionalnu saradnju, što je zapravo obaveza u skladu sa Direktivom o gasu, ali često potcenjena ili čak zaboravljena. To je verovatno zato što je gotovo protivno zdravom razumu gledati na saradnju kao na obavezu. Ali, s druge strane, prevladaće pojedinačni nacionalni interesi.
Srećom po agendu liberalizacije tržišta EU, TPA je samo jedan od instrumenata koji su usvojeni za njegovo otvaranje. Druga dva su jaka nacionalna regulatorna tela i razdvajanje. Oni su dizajnirani da se međusobno dopunjuju i podrže razvoj ravnopravnih uslova za tržišne aktere, u korist potrošača, zahvaljujući konkurentnim cenama i kvalitetu usluge.
Istovremeno, na ova načela zajedno sa regulatornim režimom utiču na razvoj i događaje na tržištu. Ovo se najviše odnosi na globalno tržište gasa, porast LNG-a i gasa iz škriljca, što ima efekat prelivanja na Evropu i toplu dobrodošlicu zbog poziva na ekološki prihvatljivije gorivo. Ostali obećavajuće promene na tržištu čine inovativne tehnologije i proaktivni pristupi pojedinaca. Na kraju, mase su te koje pokreću i predvode revolucije. Što su više potrošači svesni svojih prava i moći, i imaju više mogućnosti da ostvare ta prava, sve više će ih slediti vlade i investitori.