U senci dnevno političkih problema, zemlje regiona izbegavaju usvajanje strateške odluke, zasnovane na bazičnom konsenzusu – da li će njihove zemlje krenuti putem razvoja poljoprivrede i eko turizma ili teške rudarske industrije?
„Gordijev čvor“ Ilovica-Štuka
Ovo pitanje posebnu težinu ima u Makedoniji, gde su građani na lokalnom referendumu zaustavili igradnju rudnika zlata na planini Kožuf, u Đevđeliji. Time, međutim, nije došao kraj mukama stanovnika Makedonije – oni sada pitaju kako preseći „gordijev čvor“ Ilovica-Štuka?
Oko rudnika zlata Ilovica-Štuka od samog početka postoje brojni problemi, dileme, čak i ozbiljne optužbe od strane aktivista i stručnjaka s jedne strane, i kompanije Euromax Resources s druge strane. Da li će rudnik uzrokovati zagađenje zemljišta, vode i vazduha, da li će se pojaviti problemi sa kvalitetom poljoprivrednih proizvoda, da li je predviđena zaštita celokupne površine hidrojalovišta, sa ciljem da se sačuvaju podzemne vode od poniranja dela jalovine, sva ova pitanja su u poslednje vreme izazvala veliko interesovanje javnosti.
Angel Nakov, predsednik udruženja građana Spas za nas, rekao je za list Nova Makedonija da bi otvaranje rudnika dovelo do devastacije prirodnog reljefa na lokalitetu, sa formiranjem ogromnog kratera, dubine od 700 metara s jedne strane, i ogromnog platoa od iskopane rude i brane za hidrojalovište, s druge strane. Prema njegovim rečima, to će značiti poremećaj tla, podzemnih i nadzemnih voda. On je prozvao Vladu i nadležne instuticije kao odgovorne za davanje obrazloženog objašnjenja o ovom pitanju, oslanjajući se na temeljna istraživanja. Nakov naglašava da Vlada treba da zauzme objektivan stav, budući da ima najšire resurse (informacije, činjenice, naučne studije, materijalne i ljudske resurse), koji se mogu staviti u funkciju najvišeg interesa, da bi se doneo jasan stav i odgovor na pitanja javnosti.
„Vurujem da makedonska Vlada treba da odgovori građanima da li će se u Ilovici na početku poseći 1.500 hektara šume, da li će da se otvori krater površine sedam kvadratnih kilometara i dubine 700 metara, da li će da se formira jezero sa hidrojalovištem od 200 miliona kubnih metara, da li će da se formira deponija jalovine sa površinom od preko osam kvadratnih kilometara? Da li postoji u svetu kop u čistom poljoprivrednom regionu sa 80.000 zemljoradnika?“, pita Nakov.
On kaže da, osim za plate i doprinose zaposlenih, poreza na potrošnju nafte i dva odsto od dobijenog zlata i bakra, nema drugog učešća u BDP-u Makedonije.
„To će, izračunato prema podacima datim u studiji Euromaksa, iznositi 0,2% BDP-a Makedonije, dok poljoprivreda čini 10% BDP-a i zapošljava 100.000 ljudi. Rudnici sa otvorenim kopom otvaraju se u pustinjskim predelima, nenaseljenim područjima, a nikako i nikada u poljoprivrednim regionima, šumskim oblastima, izvorima sa čistim podzemnim i nadzemnim vodama, turističkim destinacijama“, objašnjava Nakov.
S druge strane, iz naučne perspektive, profesor Univerziteta Goce Delčev u Štipu, Dejan Mirakovski, tvrdi da je sa današnjom tehnologijom moguće da rudnici ne izazivaju zagađenje okoline, što bi trebalo detaljno objasniti građanima.
„Emisije čestica iz budućeg kopa i prateći procesi detaljno su elaborirani u Studiji o uticaju na životnu sredinu, izrađenoj od strane renomiranih međunarodnih konsultanata. Ovaj dokument ima poseban dodatak, u kome se opisuju postupci procene, trenutni kvalitet vazduha u zoni projekta i očekivani uticaj planiranih aktivnosti. Modeli pokazuju zanemarljivo mali uticaj na kvalitet vazduha, kako naposredno na kopu, tako i na širem području aktivnosti, bez prekoračenja vrednosti bilo koje zagađujuće supstance“, objašnjava Mirkovski.
Još jedan nezavisni stručnjak u ovoj oblasti, profesor Blagoj Golomeov, kaže da tehnološki proces u rudniku Ilovica-Štuka, dizajniran za obogaćivanje korisnih mineralnih komponenti u obliku koncentrata bakra sa sadržajem zlata, predstavlja proces flotacijske koncentracije koji ima široku primenu u svetu.
„Budući da se radi o monomineralnoj sirovini, reagensni režim koji se primenjuje je veoma jednostavan i sa malim brojem komponenti. Ovaj proces se sastoji od koncentracije korisnih minerala, nosilaca bakra, pri čemu se hemijski sastav mineralnog resursa uopšte ne menja. U principu, reagensni režim se sastoji od dodavanja ksantata (kolektora), penliveca i gašenog kreča. Ksantat se gotovo u potpunosti aposrbuje na površini korisnih mineralnih zrna. Na taj način se omogućava njihov lepljenje za mehuriće vazduha, koji se stvaraju u pulpi ubrizgavanjem vazduha, i kako kompleks vazdušni mehur-mineralno zrno isplivava na površinu flotacijske ćelije, on se prevodi u koncentrat sa obogaćenim sadržajem bakra, što je konačni proizvod koji se prevozi u topionicu bakra“, objašnjava Golomeov.
On dodaje da je neophodna recirkulacija vode, budući da je za obradu 10 miliona tona rude godišnje neophodno oko 23 miliona kubnih metara vode.
„Nemoguća je i neisplativa nabavka tolike količine sveže vode svake godine. Zato je proces dizajniran tako da nema ispuštanja vode u okolinu i da postoji recirkulacija. Godišnje će se u proces unositi samo tri miliona kubnih metara vode. Ta količina vode na godišnjem nivou ostajaće obuhvaćena u jalovini u taložnom jezeru“, objašnjava profesor.
On kaže da je takav tehnološki proces za koncentraciju bakra najrasprostranjeniji na svetu.
„Samo u neposrednom susedstvu imamo Bor i Majadanpek u Srbiji, sa kapacitetom od 20 miliona tona godišnje, Elacite u Bugarskoj sa 40 miliona tona godišnje, itd“, kaže Golemov.
O problemu brane govorio je profesor Građevinskog fakulteta u Skoplju, Ljupčo Petkovski. On kaže da brana ima poprečni presek u obliku trapeza, odnosno da ne postoji vertikalan zid kao kod betonskih brana.
Prema podacima Međunarodne komisije za brane, na svetu je registrovano oko 60.000 brana, mada je broj izgrađenih brana mnogo veći. To su građevinski objekti na najvećim stepenom pouzdanosti. Veća je veravatnoća da planina Vodno padne na Skoplje nego da se sruši brana Štuka.
On je dodao da nasip predstavlja strukturu za zadržavanje i skladištenje otpadnog kamena iz rudnika.
Grčka (ne) može bez Eldorada
Dva rudnika zlata na Halkdikiju, u Grčkoj, godinama su predmet žučnih rasprava između poslenika turizma i predstavnika rudarske industrije, ali i povod za masovne demostracije, pa čak i nasilne proteste, koji će epilog imati na sudu.
Malo grčko mesto Jerisos centar je protesta protiv kanadske kompanije Eldorado, koja je vlasnik dva rudnika u okolini, Skoruies i Olympias.
Sukobi zbog rudnika počeli su 2012. godine, u jeku grčke dužničke krize. Godinu dana kasnije, policija je primenila izuzetnu silu tokom lokalnih protesta protiv rudnika zlata. Tenzije su dostigle vrhunac u novembru 2017. godine kada je Eldorado pretio da će povući sve svoje grčke investicije, pre nego što uđe u arbitražni postupak sa grčkom vladom zbog svojih aktivnosti u rudnicima. U međuvremenu, protiv 450 aktivista se pokrenuti sudski procesi.
U središtu spora je tehnika za proizvodnju metala koja se u stručnom žargonu zove Flash-Smelting. Zahvaljujući tom postupku, od sirovog materijala se dobija zlato, ali sirovi materijal sadrži arsen. „Flash-Smelting je podesan za sirovine sa malom količinom arsena. U slučaju ovih rudnika, koncentracija arsena iznosi više od devet procenata“, objasnila je za DW fizičarka Amrija Kadoglu.
Pri tome se tokom proizvodnje stvara arsenska prašina – i do 20.000 tona godišnje. A dozvoljena najviša vrednost je 20 kilograma. Kadogluova kaže da ne postoji tehnika za prečišćavanje vazduha. Osim toga, rudnik se nalazi baš na jednoj raselini – u slučaju zemljotresa, bi, kako strahuju meštani, milioni tona otrovnog otpada dospeli u vazduh.
„Da bi takav rudnik mogao da radi, potrebno je da zemljište bude suvo. Zato su morali da spuste nivo podzemne vode“, a pri tome je pomenuto zemljište najvažniji izvor pijaće vode na inače suvom Halkidiju. A Ministarstvo za životnu sredinu – ćuti.
To su, dakle, tri problema koje Eldorado, prema mišljenju protivnika rudnika, nije razmatrao: voda, vazduh i otpad. Glavni argument pristalica rudnika su – radna mesta. „Već više generacija ljudi u brdskim selima radi u rudnicima. Oni ne razmišljaju o posledicama koje bi mogla da ima industrijska eksploatacija rude zlata“, žali se Jota Sisopolu, jedna od demonstrantkinja. „Mi u Jerisosu živimo gotovo samo od turizma. Ko bi nam onda dolazio? Od čega ćemo živeti?“.
Čitava problematika dodatno je zakomlikovana je u septembru 2018. godine, kada je Eldorado vansudskim putem od grčke Vlade zatražio isplatu 750 miliona evra zbog kašnjenja u izdavanju dozvola za projekat Skouries, kako bi se izbegao arbitražni prces.
Ovo nije prvi spor Eldorada sa Grčkom, s obzirom da je 2017. godine kompanija zamrzla investicije i zasutavila operacije u Skouriesu tražeći izdavanje svih potrebnih odobrenja.
Kompanija je 2018. godine podnela novi tehnički izvještaj za projekt zlata, koji bi trebao “značajno” smanjiti uticaj na životnu sredinu. Ubrzo nakon toga, arbitražna komisija je presudila da je tehnički plan Eldorada za izgradnju pogona za preradu koncentrata koji se kopa u rudnicima Skouries i Olympias validan. Međutim, kompanija tek treba da dobije potrebne dozvole za početak gradnje.
Od 2012. godine Eldorado Gold je uložio oko 3 milijarde dolara u Grčku, a ove brojke bi se udvostručile, saopštila je kompanija, ako joj je dopušteno da u potpunosti razvije svu svoje grčke projekte.
Ekološka katastrofa u Rumuniji, povod za zabranu tehnologije cijanida
Jedan od najvećih ekoloških incidenata u Evropi, posle Černobila, dogodila se u januaru 2000. godine u Rumuniji, kada je došlo je do proboja brane na taložnim jezerima za jalovinu na postrojenjima fabrike Aurul SA Company, u mestu Baja Mare na severo-zapadu zemlje. Tom prilikom, iscurelo je oko 100.000 kubnih metara odložene jalovine koja je sadržala između 50 do 100 tona cijanida kao i teške metale, uključujući bakar.
Do pucanja brane došlo je zbog propusta u izradi brane i nepredviđenih uslova rada, u vrlo nepovoljnim vremenskim uslovima. Otrovni talas je putovao rekama Saar, Lapo, Some, Tisom i Dunavom oko četiri nedelje pre nego to je stigao do Crnog Mora. Tako je oko 2.000 kilometara sliva reke Dunav bilo pogođeno izlivanjem otrovnog otpada.
Rumunski izvori kažu da je u Rumuniji ovo izlivanje prouzrokovalo prekide u snabdevanju vodom u 24 grada, kao i obustavljanje proizvodnje u mnogobrojnim fabrikama zbog nedostatka vode neophodne za proizvodnju.
Oprator rudnika Aurul, u vlasništvu australijske kompanije Esmeralda i rumunske kompanije Remin, koristio je proces i tehnologiju izdvajanja plemenitih metala koji su bili potpuno novi za rumunske prilike i očekivalo se da će biti bezbedni.
Postrojenje u Baja Mare projektovano je da obradi 2,5 miliona tona jalovine godišnje, što bi rezultiralo izdvajanjem oko 1,6 tona zlata i 9 tona srebra godinje. Predvidjeno je da projekat traje 10 do 12 godina, sa mogućnošću da bude produžen.
Cela tehnnologija se zasniva na korišćenju visoko koncetrovanog cijanida za izdvajanje plemenitih metala iz jalovine. Kao deo procesa, jalovina je transportovana sa udaljenosti od 6,5 km od Baja Mare do nove zaustavne brane kod sela Bozanta Mare.
Ceo proces je tako koncipiran da sprečava bilo kakvo ispuštanje otpada u okolinu.
Međutim, još 1999. godinem, ubrzo pošto je sistem pušten u rad, registrovana su i prijavljena dva slučaja curenja na sistemu cevovoda.
Rumunija je 2017. godine donela odluku o zabrani tehnologije na bazi cijanida u svim fazama vađenja srebra i zlata na period od deset godina.
Ekološki rizici i propisi
Glavni rizici u rudarstvu, kao jednoj od visokorizičnih industrijskih grana, su: rizici po zdravlje i bezbednost zaposlenih; rizici po životnu sredinu; socijalni rizici; rizici korišćenja zemljišta; pravni i finansijski rizici; i tehnički rizici.
Rudarstvo i rudarski kopovi sami po sebi najveće ekološko žarište, s obzirom da imaju opasan uticaj na životnu sredinu, vazduh, vodu, zemljište. Pored toga, kapaciteti za preradu rude spadaju u kategoriju G1 – teška i zagađujuća industrija.
Ekološki rizici ne mogu biti potpuno eliminisani iz rudarskih projekata. Zbog toga je neophodno izvršiti procenu rizika u svim fazama projekta.
Glavni razlog za to je mogućnost za upravljanje rizikom, njegovo smanjenje ili eliminaciju. Opšte prihvaćeno je da proces procene rizika treba da bude odvojen od menadžerskih odluka.
Ekološki rizici povezani sa rudrskim projektima odnosi se na čitav spektar negativnih ekoloških uticaja, od problema na lokalitetu rudnika (posledice ekstrakcije rude, erozija, rehabilitacija napuštenih kopova), preko izazova povezanim sa infrastrukturom i rudarskim otpadom do transporta rude i hemijskih supstanci i procesa obrade rude. Ovi problemi, po pravilu, najizraženiji su u zemljama sa niskim i srednjim prihodima.
Jedan od najvećih rizika, kao što smo videli, odnosi se na obradu rude zlata i bakra, a posebno podozrenje izaziva primena tehnologije luženja cijanidom ili sumpornom kiselinom.
Zagađenje se najviše očekuje od tretmana rude rastvorom sumporne kiseline. Sumporna kiselina je jedno od najotrovnijih i najkorozivnijih sumpornih jedinjenja. Tretiranje rude sumpornom kiselinom ima za cilj da putem hemijske rekacije dovede do ekstrakcije bakra i drugih elemenata rude, formiranjem vodenog rastvora bakar-sulfata. Ovaj rastvor se podvrgava procesu elektrolize kako bi se izdvojio bakar iz vodenog rastvora. Nakon tretmana rude sumpornom kiselinom, doći će do njenog isparavanja, pri čemu se mogu pojaviti lokalne kisele rose, pa čak i kisele kiše, objašnjava konsultant za životnu sredinu Stole Georgiev.
Osim toga, za proces elektrolize i ispiranja rudnog materijala je potrebna ogromna količina vode, zbog čega se zahvata voda iz reka i potoka.
Uključivanje vodotokova imaće uticaj na dostupnost vode za navodnjavanje poljoprivrednih površina u zahvatu rudnika. Upotreba zagađene vode u poljoprivredi može dovesti do uništavanja mikroflore i mikrofaune i zagađivanja poljopivrednih proizvoda sa teškim toksičnim metalima.
Sa miniranjem (upotrebom eksploziva), pored vibracija, često dolazi do poremećaja režima podzemnih voda. Postoje slučajevi potpunog ili delimičnog presušivanja bunara zbog vibracija od miniranja.
Prašina koja nastaje iskopavanjem rude, kao i rastvor sumporne kiseline i bakar sulfat, predstavljaju pretnju za kontaminaciju tla.
Postoji i veliki rizik od nesreće ili havarije naročito kada je reč o seizmički aktivnim oblastima , kao što je slučaj sa Valandovom u Makedoniji.
Takođe, skladištenje i isporuka sumporne kiseline je uvek rizična operacija i predstavlja ekološku tempiranu bomba. Skladištenje sumporne kiseline u blizini rudnika je isto tako potencijalna opasnost, i može da izazove ozbiljne posledice u slučaju izlivanja, dodaje Georgiev.
Kada je u pitanju cijanid, nakon katastrofe u Rumuniji, EU je pooštrila zakone i upotreba cijanida pri eksploataciji ruda je dozvoljena pod vrlo strogim uslovima. Nemačka, Mađarska i Češka su među prvima u potpunosti zabranile korišćenje cijanida u rudarstvu, a Evropski parlament je zatražio da se zabrana proširi na celu Evropu kako bi se zaštitili vodni resursi i biodiverzitet.
Danas je primat nad ovom metodom preuzela tzv. flotacijska koncentracija, koja je prihvaćena kao manje rizična za životnu sredinu.
Ekološki propisi koji regulišu sektor rudarstva su veoma obimni. Pored krovnog zakona o zaštiti životne sredine, ovu oblast uređuje čitav niz zakona, koji se odnose na upravljanje otpadom, procenu uticaja na životnu sredinu, zaštitu vazduha, zaštitu zemljišta, vode, itd, kao i veliki broj podzakonskih akata.
Pored Studije o proceni uticaja na životnu sredinu, koja je obavezna za rudarske projekte i izvodi se u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom, međunarodne finansijske institucije zahtevaju Procenu uticaja na životnu i socijalnu sredinu (Environmental and social impact assessment – ESIA), koja na nivou individualnih projekata može sprečiti i sanirati brojne probleme i uticaj na ekosisteme i biodiverzitet.