Intervju – Dr Mile Bugarin, zamenik direktora Instituta za rudarstvo i metalurgiju.
Gradimo topionicu kakvu danas u svetu nema ni jedna zemlja. Nova topionica je promašena investicija koja će verovatno RTB dovesti do bankrota, a glavni krivac je Blagoje Spaskovski. Zašto su prodati Kisikana i Belorečki peščar? U Majdanpeku je katastrofalno, u Jami zabrinjavajuće, Cerovo je politički rudnik, Veliki krivelj tek čekaju muke i nevolje
Glavna tema u rukovodstvu RTB-a Bor je izgradnja nove Topionice koja se u poslednje vreme forsira kao spas za Bor i ekološki je važna investicija za celu zemlju. Da li je ova ideja nova i kako je do nje došlo?
Ideja o izgradnji nove topionice i njeno sprovođenje u konkretnu studijsku analizu započeto je početkom osamdesetih godina prošlog veka. RTB i Institut za rudarstvo i metalurgiju u konsultativnoj saradnji sa OUTOCUMPU-om iz Finske najpre su pristupil izradi fizibiliti studije za fleš smelting tehnologiju početkom 1983. Kapacitet nove topionice je planiran za oko 200.000 tona katodnog bakra godišnje ili 1.000.000 tona koncentrata, od čega 750.000 tona koncentrata godišnje iz ležišta RTB-a.Fizibiliti studija je završena 1987. godine. Prema svim sagledavanjima rudarskih potencijala nije moglo da se obezbedi 750.000 tona koncentrata godišnje sa sadržajem bakra u koncentratu od 21 procenat, jer je uočen permanentni pad proizvodnje u RTB-u, došlo je i do pogoršanja uslova između odnosa ruda-jalovina. I tada je konstatovano da nova topionica ne može da bude rentabilna i ekonomična ispod proizvodnje bakra od 150.000 tona katodnog bakra godišnje. Optimalan kapacitet od 200.000 tona katodnog bakra od milion tona koncentrata godišnje može da se postigne jedino uvozom koncentrata od 250.000 tona godišnje (ili 50.000 tona katodnog bakra).
Kakva je danas situacija u svetu kada govorimo o topionicama, po kojim tehnologijama ove topionice rade i koliki su njihovi kapaciteti za preradu?
Poslednjih 25 godina niko nije napravio topionicu manjeg kapaciteta za preradu bakarnog koncentrata od 1.000.000 tona godišnje. Poslednja peć sa kapaciteom od 120.000 tona katodnog bakra instalirana je u Iranu 1983. godine. Ni jedna zemlja sa tržišnom ekonomijom danas u svetu nema topionicu kakvu Bor gradi od 80.000 tona godišnje katodnog bakra. U svetu danas ima oko 120 topionica različitih tehnologija (uglavnom je oko 60 odsto osavremenjeno sa novim tehnologijama), gde se koncentrat topi u lebdećem stanju ili u rastopu ili sa starim-klasičnim tehnologijama u plamenim i šahtnim pećima, zatim75 rafinacija, 160 aktivnih rudnika i oko 30 ležista bakra u pripremi i oni će biti otvoreni do 2016 godine. U savremenim topionicama ima slobodnih kapaciteta za preradu koncentrata bakra oko 30 odsto od raspoloživih kapaciteta.
Kada govorimo o ovakvim pogonima u Evropi, kakva situacija se tu beleži i kolike su zalihe koncentrata bakra na svetskom tržištu?
Samo u Evropi ima deset topionica ukupnog kapaciteta prerade katodnog bakra od oko 600.000 tona godišnje. Slobodno je oko 40 odsto kapaciteta duži niz godina unazad, jer nema dovoljno koncentrata bakra na tržištu. Razlog takvog stanja terba pre svega tražiti u proizvodnji sve siromašnije rude bakra i u niskoj ceni koja je od 1970. do 2005. godine iznosila u proseku oko 1.700 američkih dolara po toni katodnog bakra.
Kako se takvo stanje odrazilo na rudarenje u Srbiji i svetu i prema Vašim prognozama, kako će se ubuduće kretati cena bakra na svetskom tržištu?
U takvim uslovima došlo je do drastičnog smanjenja investicija na rudnicima bakra koji su zbog loših investicionih uslova, pre svega u rudarstvu sve više raubovali ležišta i samim tim postojeća ležišta dovodili u stanje nerentabilnog poslovanja i smanjenja kapaciteta proizvodnje, pa i zatvaranje rudnika. Takvim stanjem u rudarstvu i slabom akumulacijom sopstvenih finansijskih sredstava pojedinačnih rudnika, te niske cene, male potražnje bakra u odnosu na zalihe i potrošnju, nedovoljnim zamajcem razvoja zemalja u razvoju, pre svega Kine i Indije dovelo je da bakar do 2004. godine ima cenu po kojoj je kilogram sira skuplji od kilograma bakra.
Tehnološkim razvojem Kine i Indije u poslednjih 15 godina dolazi do naglog porasta potrošnje bakra, a samim tim i potražnje crvenog metala. Cena je naglo skočila i danas iznosi istorijski maksimum od oko 8.000 američkih dolara za tonu katode. Taj trend prema svim analizama (i ako je to teško predvideti) jeste na maksimumu i poče će lagano da pada, tako da će se 2015. godine cena bakra kretati oko 7.000 dolara po toni katode. Glavni uzroci tog pada cena bakra ogledaju se, pre svega, u povećanju proizvodnje bakra u svetu i stagniranja potražnje u zemljama koje su sada u naponu razvoja, pre svih Kina i Indija, kao i supstitucije tehnoloških dostignuća na bakarnim proizvodima.
Kolika je proizvodnja danas u nekada jednom od vodećih rudnika u Evropi, u RTB Bor, i da li RTB može da proizvede dovoljno koncentrata za novu Topionicu?
RTB Bor je nekada, do 1988. bio jedan od najvećih proizvođača bakra na Balkanu, proizvodio je oko 150.000 tona godišnje katodnog bakra. Danas RTB proizvodi oko 25.000 tona katodnog bakra iz sopstvenih rudnika. Od te količine svega oko 17.000 tona bakra može da se preradi u novoj topionici, odnosno taj kvalitet koncentrata je po na minimumu zahteva kao ulaz za topljenje u novim tehnologijama.To je koncentrat koji teško može da prođe na komercijalnom tržištu sa zadovoljavajućom, tržišnom cenom. Sve analize pokazuju da povećanje proizvodnje koncentrata bakra iz ležišta RTB-a veće od 400.000 tona koncentrata sa sadržajem bakra od 21 procenat koliko je poterban minimum, nije realno.
Šta bi moglo da promeni ovakvu sliku za koju ne bi moglo da se kaže da je ohrabrujuća, kako bi izgradnja nove topionice uopšte imala opravdanost? Tu bi verovatno pomoć države mogla da odigra značajnu ulogu…
Da bi RTB Bor proizveo samo 50 odsto potrebnog minimalnog godišnjeg kapaciteta koncentrata za novu topionicu, potrebna su kontinuirana ulaganja od oko 500 miliona USD u rudnčku i flotacijsku infrastrukturu u naredne 3-4 godine kako bi se obezbedio maksimum proizvodnje za narednih deset godina oko 45.000 tona katodnog bakra, što je tek oko 50 odsto minimalnog kapaciteta za novu topionicu.Ukoliko bi se duplirale investicije i istovremeno krenule sa prethodnim investicijama u šestoj godini moglo bi se doći do kapaciteta od oko 80.000 tona bakra godišnje iz ležišta RTB-a i taj kontinuitet proizvodnje bi trajao oko devet godina, a da bi se održao treba u šestoj godini započeti nove investicije u novim zahvatima proširenja kopova i pripremnih radova.Te investicije takođe nisu male.
Iz toga se može zaključiti da nisu valjano obavljene sve analize pre početka realizacije ovog poduhva?
Ambiciozna i nepromišljena ideja o izgradnji nove topionice u Boru pre obezbeđenja minimalnog kapaciteta koncentrata od 400.000 tona koncentrata godišnje bez prethodne analize rudarske produktivnosti započeta je na neuobičajen način „nasilničkom“ samvoljom generalnog direktora RTB-a Blagoja Spaskovskog i pored upozorenja Instituta u Boru da je to nezrela odluka i da će proizvesti brojne probleme. To je, dakle, promašena investiciju i RTB će najverovatnije dovesti do bankrota. Spaskovski je „uspeo“ da na neshvatljiv način ubedi političku oligarhiju 2009. godine i ugovore izgradnju topionice i sumporne kiseline sa SNC Lavalinom sa kapacitetom od 400.000 tona koncentrata ili 80.000 tona katodnog bakra.
Da li je koncentrat bakra danas u svetu strateški važna roba?
Treba napomenuti da je danas komercijalni koncentrat veoma tražena roba. Koncentrat se danas plaća avansom od strane prerađivačkih kompanija unapred do tri godine, i to je vemo dobro za rudnike jer imaju sredstva za investicione cikluse u održavanju ili povećanju proizvodnje koncentrata.
Menadžment RTB-a Bor i Vlada Republike Srbije tvrde da su nerentabilni kapaciteti za koje ne može da se obezbedi ni minimum potrebnog koncentrata ili katodnog bakra?
Odluka menadžmenta RTB-a i Vlade Srbije nije zasnovana na baznim činjenicama da su to kapaciteti nerentabilni i da za tako niske kapacitete RTB ne može da obezbedii ni 50 odsto kapaciteta od potrebnog minimuma 400.000 tona koncentrata ili 80.000 tona katodnog bakra. Institut je 1987. uradio kompletrnu dokumentaciju za novu topionicu flešsmelting tehnologije kapaciteta 200.000 tona katodnog bakra. Sada je ta ista tehnologija samo sa manjim kapacitetom fleš peći. Cena ugovorene nove topionice sa sumpornom kiselinom iznosila je 135.000.000 USD 2009. godine, da bi danas realne računice pokazale da će investicije premašiti 450 milona USD. Danas, posle četiri godine pripreme i investicija u proizvodnju koncentrata, RTB je u 2012. proizveo samo 82.000 t koncentrata sa sadržajem bakra 20,19 odsto, dok su štetne komponente u tom koncentrata iznad limita za ulazak u proces topljenja. To znači, i da je RTB od 2008. do januara 2013. godine uspeo da proizvede samo petinu koncentrata na godišnjem nivou, koji sa velikim rizikom može da se prerađuje zato što 12 elemenata koji utiču na ekologiju imaju od 5 do 28 procenata veći ulaz od predviđenog limita u topionicu, što značajno može da utiče na sistem ekološke zaštite na novoj topionici (prouzrokovati česte kvarove na tim sistemim).
Na poteze koje je povlačio RTB Bor, a koji su po proceni stručnjacika Instituta za rudarstvo i metalurgiju, bili pogrešni, Institut je pravovremeno reagovao dopisima republičkoj Vladi?
Institut u Boru je permanentno u pismenoj formi upozoravao 2010. i 2011. godine Vladu Srbije i predsednika Srbije upozoravajući kako je Spaskovski smišljeno ušao u avanturu bez validnih činjenica kao što su nepostojanje fizibiliti studije o mogućoj proizvodnji koncentrata bakra iz ležišta RTB-a za narednih 10- 20 godina koja je urađena od kompetentne institucije i kompetentne revizije koja bi dala odgovor koliko i u kom vremenu, sa koliko investicija i vremena ulaganja se može obezbediti proizvodnja koncentrata bakra kvaliteta koju zahteva fleš tehnologija. Takav dokument bio bi bazna podloga za odlučivanje investiranja u novu topionicu.
Institut za rudarstvo i metalurgiju u Boru je to na samom startu nudio da uradi, ali Spaskovski iz njemu znanih razloga nije prihvatio i Institutu ukinuo saradnju sa RTB-om, tj. saradnju sveo na minimum i ako ta kuća postoji 50 godina i bila je u sklopu RTB-a do 2008. godine kada se izdvaja kao državno preduzeće po odluci Vlade Srbije.
Institut je u potpunosti isključen oko izgradnje nove topionice, ali i dalje prati sve što se dešava na tom poligonu.
Godine 2008. i 2009. prodata su dva pogona koja su u direktnoj vezi sa radom sadašnje i buduće Topionice – Kisikana i kvarcni Belorečki peščar?
Da, to je simptomatično da se 2008. godine prodaju dva pogona za koje je vezan rad sadašnje i buduće topionic, a to su:
Kisikana koja se prodaje veoma jeftino i ako je pogon relativno nov, a glavna je dovodna aorta kiseonika za novu fleš peć- novu topionicu. Primera radi, za zadati minimalni kapacitet od 400.000 tona koncentrata godišnje potroši se oko 98.000 tona kiseonika ili 73.200.000 normalna metra kubna, što po sadašnjim cenama iznosi oko 7 miliona evra godišnje. Ukoliko se proces koji je zadat kapacitativno ne šaržira u kontinuitetu od oko 60 tona koncentrata na čas, utrošak kiseonika je znatno veći, a samim tim i troškovi se funkcionalno povećavaju.Sada kisikana ima kapacitet oko 4000Nm3/h, a treba 12000Nm3/h. Na dogišnjem nivou treba 103 miliona Nm3/h kiseonika.
Kvarcni belorečki peščar je prodat 2009. godine, a neminovan je za šaržu koncentrata kao topitelj. Godišnje potrebe kvarcnog peska kao topitelja koncentrata bakra iznose oko 40.000 tona, što je u novčanoj vrednosti oko 2 miliona evra godišnje.To je najveće ležište kvarcnog peska u regionu sa najboljim kvalitetom. Veoma je povoljan za izradu staklene ambalaže i idealan je za staklaru Paraćin. Rezerve su preko 150 miliona tona, pogon je nov, izgrađena nova separacija, a prodat je za milion evra i 3 miliona evra investicija za šest godina. Da se ne govori o namernoj pripremi za prodaju, smanjenja prihoda u prethodne četiri godine pre prodaje…itd. Interesantno je da je vlasnik iz Bugarske (od pre neki dan novi gazda je Nemac) i da je sve kvalitetne kvarcne sirovine kupio u Srbiji i postao monopolista te sirovine ( kvarc u Rgorini, Donja Bela Reka u Boru, kvarcni pesak u Ubu…).
Radovi na izgradnji nove Topionice su u punom jeku. Možete li da sačinite presek stanja ovih radova sa januarom ove godine?
Kada govorimo o pripremi koncentrata, treba istaći da do januara 2013. godine nisu urađene nikakve investicione rekonstukcije. Tu se misli na ugradnju grejača, opreme za mešanje i pravljenje kompozita… Nivo investicija u ovom smislu je milion dolara. Drugi segment je sušenje koncentrata – završeni temelji, dalja infrastruktura na toj celini vezana za čeličnu konstrukciju nije urađena, oprema u većem procentu stigla je na radilište.Što se tiče fleš peći, završeni su temelji, završena betonska ploča za postavljanje peći, gradi se hala gde će biti peć sa infrastrukturom…..Dalje, konvertori, urađeno je rashlađivanje komore, grade se temelji za postrije za prečišćavanje gasova, projekti su u završnoj fazi. Međutim, nisu urađeni skruberi i dimni hvatači.Gasovodi treba da se rekonstruišu…..U okviru modernizacije livenja i livne mašine za anodni bakar, dopremanje gasova ništa za sada nije urađeno. Ovo se odnosi se na automatizaciju procesa livenja anoda koje su duplo teže nego do sada. Potrebno je uraditi i komoru za dogrevanje anodne peći za šta nisu čak ni projekti urađeni. Takođe je neophodno da se urade i kalupi anoda na 350 kilograma.
Sumporna,urađeni su temelji i u toku je faza montiranja opreme, a za Fabriku za prečišćavanje otpadnih voda još nisu urađena ispitivanja za temelje fabrike, a o projektima da i ne pričamo. Vrednost ovih investicija je oko 40 miliona evra. Kada je reč o Fabrici prerade šljake iz anodne peći, opet na žalost nema pomaka, nisu urađena ni ispitivanja za nosivost temelja, a o projektu ni govora. Ovde su investicije oko 60 miliona evra. Potrebno je napomenuti da sadašnja, stara topionica ne može da posluži jer sa tom tehnologijom iskorišćenja bakra su ispod 30 odsto, a nova flotacija ima iskorišćenja oko 85-90 procenata bakra. Rekonstrukcija Kisikane je počela da bi se dobio kapacitet od oko 12.000Nm3/h, ali razvod gasova od kisikane do i u postrojenju nove topionice nije razrađen ni u projektima. Samo implementacija gasovoda za novu topionicu koštatiće preko 15 milona USD. Potrebno je vreme ugradnje koje nije malo.
Kako izgleda potreban sastav koncentrata za novu Topionicu, a koji su, u stvarnosti, postignuti rezultati?
Da bi fleš peć radila sa minimalnim kapacitetom potrebno je obezbediti određene uslove za koje SNC-lavalin garantuje da će nova Topionica raditi isplativo i ekološki. Postignut rezultatdobijanja koncentrata iz RTB-a od 2008.do2012. godine je apsolutno poražavajući, a topionica treba da se otvori krajem 2013. Za poslednje četiri godine rada u proizvodnji koncentrata iz svih rudnika RTB-a uz utezanja postojećih agregata i investiranja i ako se uzme kao reper 2012. godina proizvodnje koncentrata, rezultati su poražavajuci, jer je za 11 meseci 2012. proizvedeno 16.600 tona koncentrata sa sadržajem bakra od 20,1 procenat , što je svega oko 19 procenata godišnjeg kapaciteta nove topionice. Taj koncentrat je iz Velikog Krivelja, ostali koncentrati NE zadovoljavaju sirovinu za topljenje u novoj topionici.To znači, da je potreban minimalni kapacitet prerade koncentrata dnevno od 1.212 tona, a RTB je za 2012. godinu obezbedio samo 250 tona na dan koncentrata koji nije ostavio ekološke zadate parametre i to se odražava na ekologiju, kao i na procese prečišćavanja vazduha koji prouzrokuju česte kvarove ukoliko se ne obezbede ulazne karakteristike koncentrata. Da bi radila Topionica mora da ima kontinuitet prerade i kontinuitet dodavanja koncentrata datog kvaliteta sa preradom od 60 tona na sat, u protivnom, nastaju komplikacije kreni-stani i blokiranje procesa rada. U januaru 2013. godine, kakvo je sada stanje, možemo da obezbedimo maksimalno 10-15 tona koncentrata na sat, što je poražavajuće.
Kakvo je trenutno stanje u rudnicima za proizvodnju koncentrata u Majdanpeku, Velikom Krivelju i Cerovu?
Proizvodnja rude iz Majdanpeka sa presekom za januar 2013. godine je katastrofalna, jer je rudnik u poslednje četiri godine doveden pred zatvaranje. Razloga za to je više. Proizvodnja rude na Severnom Reviru je pred zatvaranjem odakle se trenutno jedino proizvodi ruda sa dna kopna, lošeg kvaliteta iz kojeg je nemoguće dobiti koncentrat za novu topionicu. Na Severnom Reviru mulja ima do kraja 2013. godine i neophodan je novi investicioni ciklus proširenja za koje nemaju ni projekte, niti analize tog proširenja. Ono što je karakteristično jeste da je to uglavnom polimetalična ruda koja u sebi sadrži štetene komponente (olovo, cink, živa, arsen, kadmijum…) čiji ulazi u novoj topionici ne bi mogli da se prihvate, a sad je ogromno zagađenje grada Bora i niko se ne oglašava.
Proizvodnja iz Južnog Revira za sada ne postoji, radi se na raskrivci sa smanjenim kapacitetom da bi se došlo do rude gde je potrebno ukloniti 8-10 miliona tona raskrivke za 5 miliona tona rude. Nakon toga je potrebno ukloniti 60 miliona tona jalovine da bi se došlo do 40 miliona tona rude, a da bi se ona izvadila mora se izmestiti regionalni put Majdanpek – Beograd, gradski kolektor fekalnih voda i reka Mali Pek koji prolaze kroz ležište, zatim ispumpati 16 miliona kubnih metara otpadne vode iz kopa za koju treba izgraditi fabriku za prečišćavanje vode, kako bi se ista pustila u reku Pek. Potrebno je osposobiti transportne sisteme za transport rude do flotacije i rekonstruisati potpuno flotaciju kako bi se proizveo kvalitetan koncentrat za novu topionicu. Potrebno je i proširiti i osigurati jalovište flotacije, kao i kupovinu opreme na kopu radi povećavanja kapaciteta. Neophodno je uraditi strategiju otkopavanja oba revira, realan dugoročni program za 15-20 godina u Majdanpeku. Sada to NE postoji. Za Severni Revir ne postoji realna dokumentacija za eksploataciju, samo postoji elaborat rezervi overen 2012. godine i više nikakve dokumentacije koja je saglasna sa tim elaboratom.
Rudnik Veliki Krivelj je za sada najstabilniji u proizvodnji rude, i to oko 8 miliona tona. Problem Velikog Krivelja što kapacitet jalovišta je skoro popunjen i ima rezerve za još oko 18-20 miliona jalovine. S obzirom da se 2,5 miliona tona rude doprema iz Cerova što sa kriveljskom rudom iznosi oko 10,5 miliona tona godišnje. To je alarmantan podatak s obzirom da do sada se ništa nije preduzelo da se sačini novo jalovište koje nije jednostavno izgraditi zbog ekoloških, tehničkih, administrativnih i pravnih poslova, jer godišnje flotacijsko jalovište ima izlaz od oko 10 miliona tona. Za sada ne postoji ni studija. Poslednje četiri godine se kasni za oko 20 miliona tona investicione raskrivke, što je jedna puna godinu zakašnjenja u ostvarenju 8 miliona tona rude godišnje, tako da će u 2015. godini doći do drastičnog pada proizvodnje . Iskorišćenja bakra u flotaciji su ispod 75 procenata u odnosu na realna, koja iznose 82-83 odsto a zlata su ispod 40 procenata.Manjak, samo na gubitku bakra u flotaciji zbog ljudskog faktora za 11 meseci 2012. iznosi 25-30 miliona dolara.
Ležište „Cerovo 1“ je otvoreno 1991. sa kapacitom od 2,5 miliona tona godišnje rude. Ležište je sa učešćem oksidnog bakra do 35 odsto i nije uopšte prikladno flotacijskom tretmanu na način kako se sada i ranije prerađuje ruda bakra, jer su iskorišćenja 40 odsto. Ležište Cerovo je obustavljeno sa proizvodnjom 2002. godine, jer proizvodi gubitke, a otvoren je kao politički rudnik samo marketinški za pojedine direktore i političare, za ličnu promociju da imaju „odskočnu dasku“ za politička napredovanja devedesetih godina.Ponovno aktiviranje Cerova za nekih 12miliona tona rude je urađeno 2011. od istog čoveka koji je sada generalni direktor RTB-a. Isključivo i samo iz patoloških – psihopatskih ambicija, izmislivši staru metodologiju koju je primenjivao devedesetih godina da se ruda Cerova nakon mlevenja meša sa kriveljskom, te tako ne mogu da se, nakon osnovnog flotiranja, prate parametri i pokazatelji cerovske rude, pri čemu nastaju veliki gubici u obe rude, čija vrednost gubitaka kumulativno mesečno premašuje dva i po milionadolara.Cerovska ruda ne može da se prerađuje na postojeći način, jer su veliki gubici bakra i apsolutno nerentabilna proizvodnja, niti može da se meša sa kriveljskom. Oksidna (oko35%) i sulfidna ruda iz Cerova ne mogu se zajedno tretirati na flotacijski način kako se sada radi. Ruda iz Cerova mora da se prerađuje selektivno, odvojeno oksidna od sulfidne, tako što se mora investirati u izgradnju nove klasične flotacije za sulfidnu rudu u blizini ležišta kapaciteta 5 miliona tona rude godišnje i izgradnju fabrike solventne ekstrakcije (luženje) kapaciteta 3.000 tona katodnog bakra godišnje u kojoj će se prerađivati sve sirovine koje se luže u RBB-u. Vrednost tih investicija je reda veličine napravljenih gubitaka bakra na flotaciji Veliki Krivelj samo u 2012. godini. Fabriku solventne ekstrakcije treba graditi na racionalnoj lokaciji koja će obuhvatiti i luženja drugih jalovišta i otpadnih rudničkih voda. Investicija fabrike solventne ekstrakcije košta oko 20 miliona sa rokom izgradnje oko dve godine. Tokav proces je pre godinu dana završen u Asarel – Medet rudniku u Bugarskoj.
Za kraj ovog razgovora recite kakvo je stanje u borskoj Jami i kakvom ocenjujete proizvodnju rude i koncentrata?
Stanje u jamskoj proizvodnji rude i koncentrata je zabrinjavajuća. Sva rudna tela od devedesetih pa do danas (njih 15) otkopana su i sada se otkopavaju neki „ćoškovi“ i ostaci koji su ostali nezahvaćeni pored transportnih hodnika. Gubici tokom eksplotacije su veći od 50 odsto, što predstavlja zločin prema mineralnim resursima, jer se više nikad ne mogu ponovo zahvatiti eksploatacijom. Jedino ležište za jamsku eksploataciju koje je ostalo izvan eksploatacije jeste Borska reka koja nije istražena. Na tom ležištu u poslednjih pet godina nisu obavljane nikakve aktivnosti. Sadržaj bakra se kreće od 0,3-1 procenta. Ležište nije pripremljeno niti istraženo, a da bi se dovelo u fazu eksploatcije potrebno je više od pet godina intenzivnih rudarskih priprema sa investicijama preko 300 miliona evra. Potrebno je razraditi ležište, obaviti metodu eksploatacije, izgraditi novu flotaciju sa kapacitetom 5-7 miliona tona rude…itd.Eksploatacija „ćoškova“ može se neracionalno otkopavati još 2013. godine i eksploatacija u Jami Bor se završava iako je do 1998. godine proizvodnja bila oko 2 miliona tona rude ili 13.000 tona katodnog bakra godišnje.
Gospodine Bugarin, da li ste o svemu ovome obavestili nadležne u državi i još neke relavalentne faktore, možda i sručnu javnost?
Sačinio sam kompletnu informaiju na 15 stranica i potridio se da je na ruke dobije više resornih ministara. Da li će biti rekacije, ne znam, ali sam smatrao da je to moja dužnost i posao koji Institut mora da predoči javnosti, jer drugačije ne vredi, ne samo zbog preko potrebne transparentnosti. Bilo bi dobro da se oglasi i menadžemnt i stručnjaci iz RTB-a, našeg Tehničkog fakulteta, Rudarsko-geološkog fakulteta u Beogradu, čak i strane institucije. U Vladi Srbije nisu neobavešteni, ali se ne reaguje, a to je, opet, posebna priča.
Izvor PULS ISTOKA