Paradoksalno, čini se da će glavni gubitnici u procesu deregulacije energetskog tržišta biti upravo kompanije koje su najviše trpele zbog regulacije: dva velika proizvođača električne energije pod državnom kontrolom. Međutim, ovog puta, konačne cene za domaćinstva neće ostati na trenutnon nivou: računi za stanovništva povećaće se za oko 5%, od 1. januara 2020. godine.
Bez obzira da li će to biti učinjeno izmenama/ukidanjem čuvene Uredbe 114 ili putem zakona izglasanog u Parlamentu ili, u skorije vreme, izmenama sekundarne regulaltive ANRE-a, liberalizacija tržišta električne energije počeće od 1. januara 2020. godine.
Bukurešt je već dostavio Evropskoj komisiji svoj predlog, i kao što je poznato, deregulacija će se obavljati u fazama.
Od 1. januara do 30. juna 2020. godine, snabdevači u poslednjoj instanci (Enel, Elektrika, ČEZ i E.On) nabavljaće od dva velika državna proizvođača, Hidroelektrike i Nuklearelektrike, samo 60% električne energije neophodne za pokrivanje potrošnje domaćinstava u regulisanom režimu, po cenama koje postavlja ANRE, dok će ostatak kupovati na slobodnom tržištu. Konačnu cenu za domaćinstva i dalje reguliše ANRE.
Između 1. jula i 31. decembra 2020. godine, procenat kupovine električne energije po regulisanim cenama smanjuje se na 40%, između 1. januara 2021. i 30. juna 2021. godine na 20%, a od 1. jula 2021. godine tržište će biti u potpunosti liberalizovano, četiri snabdevača u poslednjoj instanci kupovaće električnu energiju na slobodnom tržištu, a ANRE više neće regulisati ni jednu cenu.
Postoje dva predvidljiva efekta deregulacije: uticaj na dva velika proizvođača električne energije pod državnom kontrolom, Hidroelektriku i Nuklerarelektriku, i povećanje računa za domaćinstva, od 1. januara 2020. godine.
Naime, Hidroelektrika i Nuklearelektrika obezbediće tokom sledeće godine polovinu regulisane potrošnje domaćinstava. Prošle godine, potrošnja na regulisanom tržištu iznosila je 10,65 TWh. Potrošnja u 2020. godini može se proceniti na 9 TWh (u prvih šest meseci 2019. godine dostigla je 4,35 TWh).
Ove godine, Hidroelektrika i Nuklearelektrika bile su primorane da, za ovo tržište, prodaju električnu energiju po ceni koja uključuje troškove proizvodnje i regulisani profit od 5%.
Hidroelektrika je prodala 1,65 TWh po ceni od 112 leva (23,5 evra) po MWh, a Nuklearelektrika 1,38 TWh po ceni od 188 leva (39,4 evra). Dakle, reč je o količini od ukupno 3 TWh.
Sledeće godine, dve kompanije će prodati, najverovatnije po istoj ceni (ANRE još nije izvršio kalkulacije), koja je znatno ispod trenutne tržišne, oko 4,5 TWh električne energije, odnosno za 50% ili 1,5 TWh više u odnosu na 2019. godinu.
S obzriom da će električnu energiju prodavati ispod tržišne cene, može se reći da će najveći gubitnici u ovom procesu ponovo biti proizvođači pod kontrolom države.
Tačno je da Hidroelektrika u konkurentnom segmentu prodaje električnu energiju za pik opterećnje, kao i na balansnom tržištu, gde se ostvaruju najviše cene (a Nuklearelektrika u mnogo manjoj meri), međutim, na dva proizvođača će sasvim sigurno uticati alokacija električne energije za regulisani deo tržišta.
S druge strane, deregulacija će zasigurno dovesti do povećanja konačnih regulisanih cena za stanovništvo, od 1. januara 2020. godine.
Nije pitanje da li se cene povećati, već koliko, a prema procenama pojedinih tržišnih igrača, poskupljenje će iznositi u proseku 5%.
Kao što je već rečeno, dva proizvođača će, po niskoj ceni, obezbediti polovinu potrošnje domaćinstava u regulisanom režimu. Drugu polovinu će četiri snabdevača u poslednjoj instanci morati da kupe na tržištu, po tržišnoj ceni, koja je mnogo viša od regulisane.
Na primer: prema podacima OPCOM, na jednom od tržišta za bilateralne ugovore sa dugoročnom isporukom (PCCB-LE), u septembru 2019. godine, ugovorena je električna energija, sa budućom isporukom, po prosečnoj ceni od 300 leva (62,9 evra). A električna energija isporučena u septembru 2019. godine, ranije ugovarana na istom tržištu, imala je prosečnu cenu od 233 leva (48,9 evra).
Dakle, polovina potrošnje stanovništva biće obezbeđena po ovim višim cenama. U fakturi će se videti i neki od troškova snabdevača koji ranije nisu bili priznati.
Kao prvo, troškovi kupovine električne energije za potrošnju domaćinstava bili su mnogo viši od onih koje ANRE trenutno priznaje. Ovde je reč o iznosu od 150 miliona leva (31,5 miliona evra), koliko je procenjeno samo za 2019. godinu.
Pored toga, postoje troškovi nabavke elektirčne energije za potrošnju distributivnih mreža (CPT, što je oko 11% ukupne distribuirane električne energije), koji trenutno iznose i do 360 leva (75,5 evra),a ANRE u krajnjoj fakturi za domaćinstvo priznaje 210 leva (44 evra).
Deo povećanja računa mogao bi biti kompenzovan značajnim smanjenjem regulisane stope povrata za distribuciju, sa 6,9 na 5,66%, koja će stupiti na snagu 1. januara, ali efekat je neuporedivo manji od uticaja faktora koji pritiskaju cene na gore.
Izvor: economica.net