Evropa se okrenula stvaranju energetski efikasne ekonomije sa niskim nivoom ugljenika kroz sprovođenje održive klimatske i energetske politike, dok region i dalje počiva na uglju. Zašto će samo na Balkanu 2050. biti termoelektrana i zašto region ne prati evropsku politiku…
Nemačka planira da zatvori preostalih osam kopova uglja do 2018. godine, a jedan od poslednjih rudnika sa podzemnom eksploatacijom uglja u Velikoj Britaniji nedavno je zatvoren. Tako je simbolično označen kraj industrije stare 300 godina, koja je nekad zapošljavala više od milion radnika. Prvi put se Evropa i Sjedinjene Američke Države, u okviru Saveta ministara Grupe 7, obavezuju se da će se neefikasne subvencije za fosilna goriva fazno ukinuti do 2025. godine.
Za to vreme u regionu se predviđa otvaranje novih kopova uglja i izgradnja novih termoelektrana, a ogroman potencijal obnovljivih izvora energije ostaje neiskorišćen. Hidropotencijal reke Drine se “eksploatiše” samo u predizbornim kampanjama. Energetske politike koje vode u pogrešnom pravcu, često zakomplikovane političkim motivima i ignorisanjem nauke, ostavljaju nas pod utiskom da je sve u redu jer imamo značajne rezerve lignita koje garantuju našu energetsku nezavisnost. Ironično, kapaciteti na ugalj koji budu izgrađeni u sledećih deset godina biće operativni i posle 2050. godine, kada Evropa planira da sve termoelektrane budu zatvorene i da se električna energije proizvodi bez emisija ugljen-dioksida. Jedine termoelektrane u Evropi tada će biti moguće videti na Balkanu.
ENERGETSKA POLITIKA ILI LOKOMOTIVA: Evropa se okrenula stvaranju energetski efikasne ekonomije sa niskim nivoom ugljenika kroz sprovođenje održive klimatske i energetske politike, čiji je opšti cilj borba protiv klimatskih promena, povećanje energetske sigurnosti, učvršćenje konkurentnosti i efikasno korišćenje energije. “Konkurentan i siguran energetski sistem” će obezbediti “pristupačnu energiju svim potrošačima, povećati sigurnost snabdevanja energijom, smanjiti zavisnost od uvoza i stvoriti nove prilike za rast i poslove” (Evropska komisija, Okvir za klimatsku i energetsku politiku do 2030. godine).
Ali, povrh toga nova energetska politika uvažava negativan uticaj proizvodnje i potrošnje energije na životnu sredinu, klimu i zdravlje ljudi – koji je obično izražen kao eksterni efekat povezan s tehnologijom proizvodnje električne energije i najčešće zanemaren u nacionalnim energetskim strategijama.
Evropska unija će premašiti postavljene ciljeve za 2020. godine, takozvane ciljeve “20-20-20”, koji su doneti kao klimatski i energetski paket još 2009. godine, pa je već postavila i nove ciljeve za 2030. godinu. Još ambicioznije: smanjenje emisija gasova sa efektom staklene bašte od minimalno 40 odsto u odnosu na nivo iz 1990. godine; udeo obnovljivih izvora od najmanje 27 odsto u ukupnoj potrošnji energije; i povećanje energetske efikasnosti od 27 odsto do 2030. godine.
Ovakva energetska budućnost postavlja tri zahtevna zadatka ispred nacionalnih energetskih stratega. Prvi je unapređenje tehnologija zasnovanih na fosilnim gorivima, tako da se minimizira njihov uticaj na životnu sredinu i društvo (“čišćenje” fosilnih tehnologija), da bi se potom išlo na njihovo potpuno napuštanje do 2050. godine. To zapravo znači da će energetsku tranziciju preživeti samo “čiste”fosilne tehnologije.
Drugi zadatak je promena načina korišćenja energije kroz veću upotrebu obnovljivih izvora energije, koji bi trebalo da obezbede značajan zamenski kapacitet za ugašene termoelektrane i obezbede proizvodnju električne energije bez emisija ugljen-dioksida.
U Evropi je tokom 2015. investirano 48,8 milijardi dolara u obnovljive izvore energije, što je pad u odnosu na 63 milijarde dolara u prethodnoj godini (Global Status Report 2016, REN21). Ovaj rezultat je, međutim, i dalje izuzetan, naročito ako se zna da se to dešava u trenutku kad su cene fosilnih goriva na svom istorijskom minimumu, kao i da se državne subvencije za obnovljive izvore značajno smanjuju, pre svega u zasićenim evropskim tržištima. U razvijenim zemljama, gde je potrošnja primarne energije dostigla vrhunac i sad se nalazi na silaznoj putanji, smanjuje se korelacija između potrošnje energije i BDP-a. U ovome bi, prema analizi Međunarodne agencije za energetiku, trebalo tražiti razloge za globalni pad investicija u sektoru energetike: on je iznosio osam odsto u 2015. u odnosu na prethodnu godinu.
Očekuje se da će dalji pad kapitalnih investicija u sektoru biti nadoknađen porastom ulaganja u energetsku efikasnost, što nas dovodi do trećeg strateškog zadatka. Uvođenje energetski efikasnih mera u oblasti uštede energije, njene distribucije i potrošnje; transpozicija evropskih direktiva u nacionalno zakonodavstvo i njihova implementacija jedan su od prioriteta nacionalnih energetskih strategija.
ENERGETSKA ZAJEDNICA ILI MAŠINOVOĐA: Sa druge strane, region Jugoistočne Evrope ozbiljno zaostaje u iskorišćavanju velikog potencijala koji leži u implementaciji evropske energetske i klimatske politike. Za razliku od EU, u regionu još nije počelo da se razmišlja o ciljevima za 2030. godinu. Pre deset godina osnovana je Energetska zajednica, kao prvi zajednički institucionalni projekat zemalja Jugoistočne Evrope koje nisu članice EU, kroz “udruživanje” država bivše Jugoslavije u energetskom sektoru – prvi put nakon ratova devedesetih i raspada Jugoslovenske elektroprivrede. Kasnije je, pristupanjem Ukrajine i Moldavije, geografski koncept Zapadnog Balkana, za koji je proces bio inicijalno vezan, izgubio svoj značaj.
Prvobitni cilj Energetske zajednice bio je ponovno uspostavljanje saradnje odvojenih entiteta, koji su nekada funkcionisali kao jedinstveni sistem i od kojih i dalje zavisi nesmetano funkcionisanje njihovih energetskih sistema. Osim što je ovaj koncept ponovnog udruživanja zadovoljio “jugonostalgičare”, u koje najvećim delom spada starija generacija energetičara kojoj bi trebalo da zahvalimo što smo danas energetski (uglavnom) nezavisni, otišlo se korak dalje.
Ugovor o Energetskoj zajednici predstavlja ključni dokument u sektoru energetike između EU i zemalja koje nisu članice EU. On pokriva reforme u energetskom sektoru neophodne za pretpristupni proces evropskih integracija za sve ugovorne strane. U tom smislu, cilj je da se energetska tržišta pripreme za punu primenu evropske legislative kroz EU direktive i, kasnije, za učešće u jedinstvenom evropskom energetskom tržištu.
Bitan element predstavlja i implementacija EU ciljeva “20-20-20” među svim članicama Energetske zajednice, iako one nisu deo EU, što je rezultiralo postavljanjem nacionalnih ciljeva do 2020. za svaku zemlju ponaosob.
Pokazalo se, međutim, da su ti ciljevi nedostižni za gotovo sve zemlje članice Energetske zajednice. Većina zemalja u regionu ima mala i fragmentisana tržišta i dominantno je zavisna od uglja, sa izuzetkom Albanije. Ukupni kapacitet od 26 GW u regionu podleže Uredbi o velikim ložištima Evropske unije, što znači da će biti predmet bilo modernizacije bilo zamene novim kapacitetima. Samo Srbija će morati da investira u modernizaciju ili da zameni novim, čistim tehnologijama, oko 4.000 MW trenutno instalisanog kapaciteta u termoelektranama.
Iz Elektroprivrede Srbije najavljuju da će ukupni iznos investicija u zaštitu životne sredine dostići milijardu evra do 2025. godine, ali je u to teško poverovati imajući u vidu kako su do sada povlačena sredstva iz kredita za slične investicije. Sekretarijat Energetske zajednice procenjuje da će do 2020. godine biti potrebno gotovo 40 milijardi evra da se diversifikuju postojeći energetski resursi i zamene stare elektrane u regionu.
Iako su se sve zemlje regiona obavezale da smanje proizvodnju “prljave” energije, izvesno je da neće uspeti da dostignu svoje nacionalne ciljeve, sa izuzetkom Crne Gore i BiH po pitanju udela iz obnovljivih izvora energije. Unija, za sada, nema mehanizam da ih kazni. Prekršajni postupci koje je pokrenuo Sekretarijat Energetske zajednice protiv zemalja članica zbog nedonošenja akcionih planova i kašnjenja u harmonizaciji nacionalnih zakona sa trećim energetskim paketom regulative EU, i neispunjavanja drugih ugovornih obaveza ključnih za otvaranje tržišta, za sada su se pokazali kao neefikasni.
Razloge za nedostatak investicionih aktivnosti, pre svega u sektoru obnovljivih izvora energije, možemo tražiti u nepotrebnim regulatornim barijerama; infrastrukturnim ograničenjima; neadekvatnoj proceni resursa; složenim pravnim, društvenim i političkim sredinama zbog kojih je izuzetno teško privući investicije te veličine; pa i u nedostatku političke volje i regionalne saradnje. Istovremeno, sama Regionalna energetska strategija (Energetske zajednice) ne garantuje održivost energetskog sektora u jugoistočnoj Evropi i šalje kontradiktorne poruke. Ona, naime, predviđa da će 43,5 odsto novih kapaciteta za proizvodnju električne energije dolaziti iz uglja i da će emisija ugljen-dioksida rasti do 2030. godine, kao i da će za sprovođenje tih planova biti potrošeno oko 30 milijardi evra do 2020. godine.
Ako pretpostavimo da će do 2050. godine zemlje regiona verovatno biti članice Evropske unije, to će podrazumevati i njihovu obavezu da ispune zadate ciljeve za smanjenje emisija ugljen-dioksida, pa je u najmanju ruku neobično da se usvaja i sprovodi strategija koja podrazumeva njihov porast do 2030. godine.
BUDUĆNOST REGIONA ILIPUT: Danas nije moguće voditi nacionalnu energetsku politiku van regionalnog konteksta. Jedan pravac regionalne saradnje prati proces integracije regionalnih tržišta, koji podrazumeva razvoj zajedničkog regulatornog okvira za energetsko tržište koji bi omogućio prekograničnu trgovinu energijom. Konsekventno, sve članice Energetske zajednice dužne su da uvedu zajednički mehanizam za dodelu kapaciteta, uspostave barem jednu berzu za električnu energiju regionalnog karaktera i implementiraju zajedničko tržište na bazi cene, kako bi olakšale integraciju sa energetskim tržištem EU. Ovaj pravac saradnje do sada nije imao uspeha jer zahteva visok stepen kooperativnosti svih strana, a primera radi Srbija i Makedonija još nisu uzele učešća u regionalnim programima za raspodelu prekograničnih kapaciteta. No, napravljen je veliki korak početkom 2016. godine sa otvaranjem regionalne berze SEEPEX za “dan-unapred” tržište električne energije, što je preduslov za generalno otvaranje tržišta.
Drugi pravac regionalne saradnje usmeren je na identifikovanje i olakšavanje investicija u projekte od zajedničkog interesa za region, koji podržava Energetska zajednica, ali se uglavnom sprovodi kroz bilateralnu saradnju susednih zemalja. Energetska zajednica je na Savetu ministara 2013. godine usvojila spisak projekata od interesa za Energetsku zajednicu (Projects of Energy Community Interest − PECI), koji uključuju proizvodnju električne energije, kao i infrastrukturne projekte.
Razvojni projekti se zasnivaju na nacionalnim razvojnim planovima i strategijama svake od zemalja članica Energetske zajednice, a to praktično znači 5.000 MW novih proizvodnih kapaciteta, koje će biti potrebno priključiti u regionu, i više od 1.600 km novih dalekovoda, odnosno investiciju od gotovo devet milijardi evra. Ove projekte bi trebalo da (su)finansira Evropska komisija iz svojih pretpristupnih IPA fondova, preko svog finansijskog instrumenta za Zapadni Balkan WBIF koji uključuje međunarodne finansijske institucije i druge donatore. Opcija finansiranja hidroelektrana kroz javno-privatna partnerstva pokazala se izvodljiva u okruženju koje karakterišu ograničena sredstva i percepcija klime “visokog rizika” koju investitori imaju prema zemljama regiona, što obeshrabruje priliv kapitala. Međutim, nivo razvoja svih kandidovanih projekata generalno je veoma nizak, s obzirom na to da je mali broj njih dostigao napredni status razvoja i počeo sa izgradnjom.
POLITIKA ISPRED ENERGETIKE: Većinu strateških projekata u oblasti proizvodnje električne energije predstavljaju hidroelektrane, na primer na gornjem i srednjem toku reke Drine između Bosne i Hercegovine i Srbije, zajedno sa dve kombinovane gasne elektrane za proizvodnju toplotne i električne energije. Izgradnja hidroelektrana na Drini od posebne je važnosti jer zahteva bilateralne sporazume zemalja koje zajednički koriste ovaj hidropotencijal, što podrazumeva postojanje političke volje sa obe strane reke. Međutim, do sada je praksa bila da se o ovoj temi govorilo samo tokom predizbornih kampanja, kada su potpisivani ugovori o izgradnji hidroelektrana s renomiranim evropskim kompanijama, da bi potom isti bili raskinuti. Pored toga, projekti moraju da dorastu visokim standardima u pogledu zaštite životne sredine koje nameće Evropa, ali i da više uključe javnost i lokalne zajednice u proces donošenja odluka. Implementaciju regionalnih projekata do sada je kočilo sporo donošenje investicionih odluka od strane zemalja članica, neefikasnost izražena kroz veliki broj ponovljenih tendera, ali i regulisana cena električne energije koja je neatraktivna investitorima, kao i sporo otvaranje tržišta.
Takođe se pokazalo od suštinske važnosti da projekte podrže vlade i domaće kompanije sa svojim resursima. Ne treba izgubiti iz vida da realizacija velikih strateških projekata predstavlja i pogon za razvoj ekonomija zemalja u regionu. Uz otklanjanje pomenutih barijera, donosioci odluka bi trebalo da rade na obezbeđivanju pravne sigurnosti investitorima i koordinisanom regionalnom pristupu, ali i na donošenju integrisane održive energetske politike regiona za period i posle 2030. godine, kako bismo i u kontekstu energetike sutra postali deo Evrope.
Ciljevi koji su postavljeni nisu nerealni, a imaju presudan uticaj na razvoj ekonomije i na budućnost u kojoj će odrastati naša deca. Ne bi bilo dobro da kasno shvatimo da smo ipak ušli u pogrešan voz.
Finansiranje energetske tranzicije
Kako usmeriti investicije u energetskom sektoru da prate ciljeve održive politike? Međunarodne finansijske institucije (MFI) trebalo bi da podržavaju isključivo projekte koji doprinose ostvarivanju ciljeva koje postavlja EU energetska politika, što do sada nije bio slučaj. U periodu od 2006. do 2012. godine MFI su uložile u fosilna goriva 32 puta više novca nego u obnovljive izvore energije (bez hidroelektrana); a Evropska banka za obnovu i razvoj, kao najveći zajmodavac u regionu, uložila je 48 odsto sredstava u fosilna goriva, 23 odsto u hidroenergiju i samo dva odsto u ostale vidove obnovljivih izvora energije.
Istovremeno, u trenutku kad se vode globalni pregovori o klimatskim promenama u Parizu, Svetska banka najavljuje da će finansirati izgradnju nove termoelektrane na lignit na Kosovu. Međunarodni monetarni fond prošle godine objavljuje šokantan podatak o subvencijama u fosilna goriva koje na globalnom nivou iznose 10 miliona dolara u minuti, više od pet hiljada milijardi dolara godišnje. Sa druge strane, države nisu otvorile prostor za inicijativu građana da učestvuju u izgradnji energetskih objekata kao akcionari, da sela i naselja ulažu u svoju budućnost i ostvaruju dodatne prihode, kako je to uspešno urađeno u Nemačkoj i Austriji. Ovo pitanje dobija na značaju u kontekstu liberalizacije tržišta i očekivanog porasta cene energenata, a presudna u njemu je uloga države.
Izvor; Novi magazin