Termoelektrana „Kolubara B” započeta pre više od tri decenije može da se završi, ali na sasvim drugačiji način od onog koji je kod nas poznat.
Izgradnja termoelektrane „Kolubara B” može se izvesti bez problema, ali na sasvim drugačiji način od onog na koji je poznat u Srbiji. Primenom koncepta koji je podigao energetiku Azije. Ništa ne treba da izmišljamo. Ljudi su sve probali i dokazali.
Napravili su čuda sa svojim energetskim kompanijama, ali i privredama. Mi, nažalost, još stojimo u mestu.
Nema ko da nas probudi iz zimskog sna i sveopšteg siromaštva ne samo materijalnog, već i u idejnom smislu, kaže za „Politiku” Miljan Vuksanović, čovek koji je gotovo ceo svoj radni vek proveo u svetu vodeći poslove na najvećim energetskim i drugim poslovima od Evrope, Amerike, Azije i Afrike.
Došao je za praznike „kući” iz Malezije i Bangladeša gde je kao generalni direktor vodio poslove na dva ogromna termoenergetska objekta. Slučajan susret i neizostavno pitanje – možemo li da „prekopiramo” istočnjačko iskustvo u izgradnji naše davno otpočete i u korov zarasle termoelektrane „Kolubara B”.
Naravno da možemo, kaže naš sagovornik. Koncept po kome se radi u Aziji izgleda na prvi pogled dosta složen, ali je, tvrdi, logički jednostavan. U najkraćem pokretač projekta uz pomoć međunarodnih finansijskih institucija ulaže novac. Gradi elektranu.
Održava je i upravlja proizvodnjom električne energije. Zapravo prodaje struju elektroprivredama kao što je naš EPS, ali po precizno definisanim uslovima. Od cene, preko pouzdanosti do raspoloživosti energentima. Tu su i mnogi tehnički detalji.
Uporedo sa cenom struje dogovara se i cena uglja, snabdevanje… Ovakvi projekti se realizuju na bar dve decenije. Za elektrane na prirodni gas rokovi su nešto kraći. U slučaju „Kolubare B”, smatra Vuksanović, taj period trebao bi da bude između 25 i trideset godina.
Taj koncept nezavisnih proizvođača energije, kako ga predstavlja naš sagovornik, razvio se na vrlo jednostavnoj bazi takozvanog BOT aranžmana (build, operate, transfer) – izgradi, upravljaj, prenesi. Ali, naglašava Vuksanović da bi nešto bilo jednostavno, pa i ovakav način ulaganja i izgradnje, sve mora biti do tančina precizirano. Nema lako ćemo i sutra ćemo.
„Kolubara B” je gotovo idealan objekat za takav koncept. Baš onakav kakav bi Srbiji bio potreban, jer nema para i ideja kako da se krene s mrtve investicione tačke – brza realizacija projekta, niža cena kilovata i kilovat časa, mobilizacija privrede u gradnji. Posebno je od interesa i to što bi zapravo „nezavisni proizvođači” mogli da budu iz Srbije. Zašto bi neko drugi ulagao u Srbiji, ako mi za to nismo spremni?
Projekat ide u tri faze. U prvoj se, kroz pripremu međunarodnog tendera (zahteva za ponudu), definišu konkursni uslovi, priprema regulativa i stručnjaci koji bi projekat izveli.
U drugoj fazi se nakon odabira izvođača, pristupa veoma detaljnim dogovorima (uz odgovarajuće garancije države) u kojima učestvuju inženjerske firme – graditelji, finansijske institucije, pravni savetnici, kao i sve tri strane u ugovoru: isporučioci uglja, kupci struje i inicijalni investitor.
U trećoj fazi elektrana radi i ostvaruje profit za sve učesnike u poslu.
– Jednostavno, zar ne? Mnogi će odmahnuti rukom i reći – to kod nas ne biva. Sasvim sam siguran da je i kod nas ovako nešto moguće, ali samo pod uslovom da se ceo posao realizuje potpunim i doslednim zadovoljenjem interesa svih strana. Iskustvo u Aziji dokazuje da se, uz potrebno znanje, sve može efikasno uraditi, tvrdi Vuksanović dodajući da „tamo gde ima volje ima i načina”.
„Za početak setimo se samo kako su se nekada gradili ’Đerdap 1’ ili ceo Obrenovac. Jesmo li tada bili bogatiji, pametniji? Nismo, ali smo imali ljude i državu koji su umeli da se organizuju i da nađu neimare koji su u stanju da dogovoreno i realizuju”, kaže Vuksanović.
Nisam, kaže Vuksanović, od juče i bez iskustva kada su ovakvi poslovi u pitanju.
„Nikada neću zaboraviti Bagdad, zimu 2001. Noći kada u Bagdadu mrzne, a tokom dana ide se u košuljama s kratkim rukavima. Uz dosta napora pokrećem gradnju jedne od najvećih elektrana u tom trenutku: 1.400 megavata. Za trećinu veća od ’Đerdapa 1’. Objekat nekoliko puta započinjan i zaustavljan u poslednjih petnaestak godina. Ni danas ne zaboravljam reči jednog od ljudi s kojim sam tada tesno sarađivao. Rekao mi je: ’Ovo je mnogo teži posao od novog projekta. Kao da vadiš škorpiju iz peska golim prstima’.
A ’Kolubara B’ je upravo to. Započeta je pre više od tri decenije. Projekat koji je obećavao i kome su obećavali. Baziran na tadašnjoj tehnologiji korišćenja kolubarskog uglja. Bio je u to vreme relativno jednostavan za izvođenje, jer je u Srbiji bilo i znanja i tehnologije da se elektrana od nekoliko stotina megavata realizuje bez problema.
Danas ih nemamo. Potrošili smo stotine miliona dolara, rasuli ljude od struke, a na poljani gde je započeta elektrana ostale su ruševine poluzavršenih struktura, zarđala oprema, podsećajući na davni odlazak neimara”, setno govori Vuksanović.
U međuvremenu je, kaže na kraju naš sagovornik, izmišljen i „pametan” način da se onemogući svaka pomisao da se ovaj realan i opravdan projekat ostavi u šipražju. Neko je smislio veštačku dilemu – da li treba uraditi treći blok u Obrenovcu ili vaditi „škorpiju iz peska” u Kolubari.
Izvor Politika