Pre nekoliko godina u nacionalnom dispečarskom centru JP ,,Elektromreža Srbijeˮ, implementiran je dispečerski trening simulator (DTS) kao jedno od osnovnih sredstava za obuku i trening dispečera, kako za redovne tako i za vanredne situacije, predhavarijska i havarijska stanja kao alat za analizu mogućih ili već odigranih scenarija. Kako ističu autori ovog rada, P.Petrović, V. Ilić i D. Aničić iz JP ,,Elektromreža Srbijeˮ, najteže havarijsko stanje koje se može dogoditi u elektroenergetskom sistemu (EES) je potpuni raspad sistema, a način ponovnog podizanja sistema od nule do sada je bilo moguće razmatrati samo na nivou analize plana za uspostavljanje EES-a nakon delimičnog ili punog raspada. Kako se DTS pokazao kao veoma precizan alat i verna replika stvarnog sistema i njegovog ponašanja za razne scenarije, rodila se ideja da se pomoću ovog alata simulira i verifikuje plan uspostavljanja EES-a, i to posle potpunog raspada.
Pored osnovne obuke dispečera za upravljanje elektroenergetskim sistemom u normalnim i havarijskim uslovima, rešavanje različitog poremećaja kao i predviđanje stanja sistema u predhavarijskim uslovima, dispečerski trening simulator se može uspešno koristiti i za simulaciju restauracije EES-a posle potpunog raspada.
Uvidom u dispečerske dnevnike iz vremena ratnog dejstva 1999. godine, pokazalo se da su delovi sistema na DTS-u ponašaju identično u uslovima izolovanog rada kao isti delovi stvarnog sistema koji su morali biti restaurirani od nule. Ovo je naročito bitno u smislu ponašanja mašina prilikom uključenja dugih vodova kao i u smislu odabira pravaca širenja ostrva. Jedna sesija podizanja sistema posle potpunog raspada do prikazanog nivoa, traje od pet do sedam sati na DTS-u, a glavni uzrok je nemogućnost podizanja oba ostrva istovremeno i nezavisno, što bi prilikom prave restauracije, zapravo bio slučaj.
Drugi nedostatak i razlog za duže trajanje restauracije jeste nešto veća frekventna osetljivost DTS-a od stvarnog sistema, te problem u smislu sporih oscilacija frekvencije, koje se javljaju kod uključenja potrošnje u nešto većim koracima, a koje lako mogu da divergiraju ukoliko trener nije iskusan. Zapravo, u realnom sistemu za uspešnu restauraciju potrebni su iskusni rukovaoci elektrokomande elektrana koje kod DTS restauracije oponašaju treneri.
Dispečerski trening simulator postaje jedan od glavnih alata u osnovnoj i periodičnoj obuci operativnog osoblja NDC-a, ali i dispečera regionalnih centara sa kojima se organizuju zajedničke sesije. Sledeći korak je organizacija zajedničkih treninga sa dispečerima susednih telekomunikacionih centara (TSO) za šta postoje preliminarni dogovori, ali je potrebno dovesti merenja i modelovati ne samo postojeće glavne petlje suseda, već i čitave sisteme.