–Poslednju deceniju, usled dinamičnog tehnološkog razvoja i pojave novih ugrožavajućih pretnji i rizika kao i novih nosilaca ugrožavanja, obeležavaju napori razvijenih država da inoviraju postojeće i dizajniraju nove bezbednosne agende u kojima se na potpuno novim osnovama pozicionira i dimenzioniše jedan novi sadržaj- zaštita kritične infrastrukture kako na nacionalnom tako i na regionalnom i globalnom nivou – kaže se u uvodnim rečima stručnog rada “Konceptualne osnove i formativni okvir zaštite kritične infrastructure”. Predstavljen na 30. međunarodnom savetovanju “Energetika 2014.”, delo je saradnje Visoke škole za preduzetništvo u Beogradu koju predstavlja Miodrag Komarčević i Pravnog fakulteta u Beogradu ispred koga su istupili Mića Živojinović i Maja Tadić–Marković.
U radu se kaže da brojna analitička istraživanja koja uključuju i empirijske i egzaktne pokazatelje, sugerišu da postojeće tradicionalne paradigme i njihovi mehanizmi zaštite, nisu efikasni u prevenciji, suprotstavljanju i sanaciji posledica nastalih novim formama i oblicima ugrožavanja, prvenstveno kada su u pitanju terorističke akcije, tehničke katastrofe, elementarne nepogode, akti organizovanog kriminala i drugih napada koji su namerno izazvani u režiji spoljnih aktera. U takvoj turbulentnoj situaciji, autori navode da se po prirodi stvari, javlja jedna fundamentalna asimetrija: s jedne strane je zabeležen porast obima i intenziteta napada na ove objekte, a sa druge strane, opadanje bezbedonosnih kapaciteta i sveukupne državne moći, kako na planu prevencije tako i na planu delovanja zbog njihove brojnosti, veličine, značaja kao i izuzetne ranjivosti na različite vrste pretnji i rizika.
Kako se u stručnom radu napominje, većina autora, stranih i domaćih, s pravom konstantuje da se produktivan put određivanja kritične infrastrukture i njenog stalnog unapređivanja, ogleda u razvoju sistemskog pristupa kroz izgradnju institucionalnih i normativnih okvira koji zajedno čine formativni okvir izgradnje i zaštite kritične nacionalne infrastrukture.
Autori ističu da centralni problem ovog segmenta nacionalne bezbednosti nije toliko finansijske i organizacione ili tehničke prirode koliko je, prevashodno konceptualne prirode. Drugim rečima, ovaj odsudno važan segment bezbednosti nije još u dovoljnoj meri u konceptiualnom smislu razrađen, pa se zbog toga javljaju i brojne nedoumice, dileme, dijametralno oprečni stavovi, što za posledicu ima razuđeni pejzaž u pogledu definisanja, određivanja i organizovanja kritične infrastrukture.
Jer, kako podsećaju autori, u savremenom ambijentu koga karakterišu brze i dinamične promene i turbulentne promene i vektori, kritična infrastruktura je široka kategorija. Osim navedenih, kao ključni problemi mogu se javiti pitanja u pogledu optimalne raspodele finansijskih resursa neophodnih za zaštitu, odnosno ključni problem iskrsava u određivanju obima zaštitinih mera a time i visine sredstava između država i privatnih operatera, odnosno vlasnika na infrastrukturnom objektu ili njegovom delu.
Drugi, ništa manje značajan problem, istaknuto je u radu, odnosi se na upravljanje zaštitom infrastrukture. Društvena stvarnost je, u pogledu zaštite kritične infrastrukture ne samo kompleksna i razuđena već se nazire i jasno uočava prenaglašeno variranje teorijskih opredeljenja i sistemskih rešenja.
Što se tiče različitih aspekata definisanja kritične infrastrukture u celini sistema ili njenih delova, pojedinačno i u zbiru treba imati u vidu, da se pojedine države, operateri i naučni radnici, veoma često rukovode subjektivnim i praktičnim merilima što konačno generiše različite pristupe tumačenja i ocene. Legitimnost razlika u definisanju u krajnjim nalazima i zaključcima, prihvaćena je kao prirodna stvar u akademskim krugovima na zapadu, pa se stoga i te razlike u takvoj kontekstualizaciji moraju posmatrati.
Autori posebno ističu da je broj neusaglašenih stavova u vezi sa ovom tematikom ostao je i dalje veliki, dok se broj neusaglašenih pitanja konstantno uvećava zbog velikog broja uključenih aktera u domenu zaštite široke skale sektora i objekata koje treba štititi i raznovrsnih i razasutih rizika i pretnji koji aktuelno i potencijalno mogu ugroziti kritične infrastrukture.
S tim u vezi su i naglašene poteškoće u implementaciji strateških smernica i odluka u izgradnji adekvatnog formativnog okvira koji bi omogućio dovoljno širok prostor za uključivanje i ispoljavanje svih institucionalnih kapaciteta i operativnih potencijala jedne države u zaštiti navedene infrastrukture. Autori zaključuju da problemi koji mogu da se jave po ovom osnovu, nisu u celosti još sagledani dijagnostifikovani i specifikovani.