Na pitanje šta Elektroprivredi Srbije ne/donosi reorganizacija iz javnog preduzeća u akcionarsko društvo, ključ je u drugom – da li država hoće ili ne želi da napravi drugačije, profitabilnije preduzeće
O statusnim promenama koje su najavljene u Javnom preduzeću Elektroprivreda Srbije, sve što se do sada zna je – da se ništa ne zna. Da li je transformacija kompanije u zatvoreno akcionarsko društvo čiji je jedini vlasnik država samo uvod u privatizaciju celog ili dela EPS-a, da li će se tražiti strateški partner, manjinski ili većinski, sledi li listiranje na berzi i akcije na slobodnom tržištu, da li će građani i zaposleni imati pravo na besplatne akcije, kako će se birati menadžment – sve to su samo neka pitanja na koja još niko iz vlasti nije ponudio odgovor.
PROBLEMI
Da se u poslovanju EPS-a nešto mora promeniti, stručnjacima je bilo jasno mnogo pre nego što je to postalo tema u medijima i javnosti, nakon serije havarija započetih posle grubog tehnološkog incidenta u obrenovačkoj termoelektrani krajem 2021. godine kada je ugalj pomešan sa blatom zaglavio postrojenja. Na to su se dalje nadovezali kvarovi, požar na najvećem bageru, „glodaru“, ispadanje blokova u termoelektranama…
Te zimske sezone domaća kompanija nije mogla da isporuči tržištu dovoljno struje jer prvo nije bilo kvalitetnog uglja, na kome se bazira proizvodnja kod nas, a zatim su delovi sistema počeli da „ispadaju“ bilo zbog požara, kvarova ili preopterećenja. U jednom trenutku se sumnjalo i na sabotaže zbog čega je u istragu o incidentima bila uključena i Bezbednosno informativna agencija (BIA), ali je opšti zaključak na kraju – sve je posledica nestručnog upravljanja. Vršiocu dužnosti direktora sa davno isteklim mandatom, što takođe govori o tome kolika je bila briga države za poslovanje svog najvećeg preduzeća, Miloradu Grčiću bila je najavljena smena, ali je na kraju, kako se više od mesec i po dana ništa nije dešavalo, sam dao ostavku polovinom januara prošle godine. Ostao je da radi u EPS-u a još uvek se spekuliše gde će biti trajnije raspoređen. Inače, na mesto v.d. direktora postavljen sa pozicije koordinatora u kancelariji za odnose sa lokalnom zajednicom, na koje je kao istaknuti partijski kadar SNS-a došao pravo iz redova preduzetnika- vlasnika pečenjare. Epilog čitave zbrke i štete je da smo umesto izvoza struje, koja je bila uobičajena u toku zimskih meseci i vrlo dobar izvor zarade, u sezoni 2021/2022 samo za uvoz izdvojili oko 1,6 milijardi evra.
NORVEŽANI
Kad država nešto ne može da reši, ona pozove strance. Tako su u EPS došli Norvežani, a šta su utvrdili još nije obelodanjeno. Nešto se ipak pokrenulo i protekle nedelje saopšten je predlog Nadzornog odbora EPS-a, upućen Vladi, da bi trebalo to javno preduzeće da se transformiše u zatvoreno akcionarsko društvo. Prva reakcija javnosti bila je da se organizacione promene vrše ne radi postizanja efikasnijeg upravljanja i povećanja profitabilnosti, kako je to obrazloženo, već zbog privatizacije ili uvođenja strateškog partnera. Spekuliše se da bi to mogli biti već pomenuti Norvežani, ali se ne isključuje ni američki kapital, čiji predstavnik, prema nekim izvorima, „uveliko obitava u resornom ministarstvu“.
Reaguju i zaposleni, pa iako je jedan deo podeljenog sindikata EPS-a prećutno podržao promene, drugi je dostavio Nadzornom odboru i Vladi pet zahteva. Zatraženo je da pretežna delatnost EPS-a mora da ostane ne samo proizvodnja već i garantovano snabdevanje, bez kojeg nema jeftine struje za građane a uskoro ne bi bilo ni EPS-a, termo sektor bi se, tvrdi on, ugasio za nekoliko godina. Očekuju da i trgovina bude na listi pretežnih delatnosti, ali ne nužno jer ukoliko proizvedu višak, prodaće ga sami ili preko kvalifikovanih trgovaca. Tražili su izmene u delu upravljanja, da skupštinu društva ne čini samo jedna osoba, u ovom trenutku ministarka Dubravke Đedović koja predstavlja vlasnika, državu.
„Iz Vlade nam je objašnjeno da će država ostati stopostotni vlasnik, zbog toga samo jedan predstavnik u skupštini preduzeća, ali je to suludo, mora da budu bar tri člana, da postoji neko glasanje. Takođe, tražimo da jedan predstavnik sindikata bude u Nadzornom odboru, jer zaposleni koji stvaraju rezultat moraju da budu informisani, to je praksa u svetu, u Evropi gde je i predstavnik potrošača u upravljačkoj strukturi. Jedan od ključnih zahteva je da imovina EPS-a ne može biti predmet otuđenja u eventualnoj privatizaciji, odnosno da rudnici i bageri moraju ostati državno vlasništvo, kao što su to bandere i trafostanice u Elektromreži“, kaže Đorđević.
Kako će nova organizacija EPS-a izgledati, za sada nije jasno ili bar iz nekog razloga nije saopšteno. Profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu, Boško Mijatović kaže za NM da je moguća opcija i to da još nije izgrađen koncept kako izvršiti promenu korporativne strukture EPS-a: „Sve najave do sada bile su maglovite jer vlast, kao i uvek, ne želi da omogući napade opozicije, stručnjaka i javnosti koji slede kada se izađe sa konkretnim konceptom, više voli maglovite fraze.
Privatizacija ili promena forme
Ideja o EPS-u kao akcionarskom društvu nije nova. Prvo ju je u okviru obećanja Vlade da će izvršiti reformu javnih preduzeća, najavila tadašnja ministarka energetike Zorana Mihajlović. Ona je u januaru 2014. tvrdila da će „EPS sigurno postati akcionarsko društvo“ u prvom kvartalu te godine i da će „građani da dobiju besplatne akcije tog preduzeća“. Potom je najavljeno da će se to desiti 12. jula 2016. ali ni to nije ispunjeno, dok se u poslednjim izjavama besplatne akcije građanima i zaposlenima ne pominju iako se Nadzorni odbor, predlažući Vladi novu formu, pozvao i na zakon koji predviđa učešće građana u privatizaciji.
Inače, korporatizacija EPS-a i drugih javnih preduzeća najavljena je odavno, ali se ništa nije dogodilo. Sada je usledio nalet obećanja da će se reformisati velika javna preduzeća zbog velikih gubitaka koje imaju i opterećenja budžeta. Naravno, promene u EPS-u jesu izvesna najava prodaje kompanije, makar delimične, jer ne verujem da će bar u prvih deset ili 20 godina ići u punu privatizaciju – kaže Mijatović i dodaje da će verovatno pokušati da poprave upravljanje u tim preduzećima i da zadrže manjinski paket ili 51 odsto kao što je bilo sa JAT-om i Er Srbijom, ali da to ne mora da se desi brzo.“
I njegov kolega, profesor Ljubodrag Savić, smatra da bi prvi korak trebalo da bude „popravljanje“ kompanije, ali naglašava da sama promena forme, prelazak u akcionarsko društvo ne oslikava namere države.
„Ne znam da li se išta krije iza pretvaranja EPS-a iz javnog preduzeća u zatvoreno akcionarsko društvo. To što je zatvoreno znači da neće biti na berzi i da niko bez odluke vlasnika, države Srbije, neće moći da kupi deonice. To u principu ne mora da znači ništa novo, jedino može da se desi da kasnije država odluči nešto drugo i da ga od zatvorenog pretvori u otvoreno, da svako može da kupi akcije ili da se kroz emitovanje novih akcija dokapitalizuje. Suštinski, najavljenom promenom ne mora ništa da se menja u sadašnjem načinu poslovanja, ali ukoliko država stvarno odluči da nešto menja, onda može to da učini kroz novu formu. Potencijalno, može da ‘upegla’ kompaniju – a to je mogla i do sada!’ – napravi dobro profitabilno preduzeće pa da potom eventualno otvori deo akcija za prodaju, a da većinski ili manjinski paket zadrži. Moguća je i dokapitalizacija, da se nekom partneru unošenje novog kapitala ili objekata prizna kao udeo u vlasništvu EPS-a. Moguće je i da izađe na berzu, da se listira i da svako može da kupi“, kaže Savić.
CILJ
Naglašava da postoji više mogućnosti ali da je suština da li država hoće ili ne želi da napravi drugačije, profitabilnije preduzeće: „Ako neće, ova promena forme ne znači ništa, ona je kozmetička, možda iznuđena zbog trenutnih pregovora sa MMF-om, možda je cilj da se umire neki kritičari koji traže promene u EPS-u, ali je činjenica da to što je navedeno da država želi veću efikasnost i profitabilnost poslovanja, ne zavisi od forme. Suština je da li hoće ili neće da menja principe poslovanja.
Bilo bi možda korisno da se pošalje jedna dobra, stručna delegacija u češki ČEZ, koji je prvo privatizovan pa posle vraćen u državnu kontrolu, većinski vlasnik je država, ali je danas, uprkos nekim problemima zbog sadašnje ekonomske i energetske krize, jedno od uzornih preduzeća.“
Još jedna nepoznata
U jednačinu sa mnogo nepoznatih ubacuje se još jedan detalj – javne nabavke. Naime, EPS kao javno preduzeće u obavezi je da, osim u propisanim izuzecima, poštuje Zakon o javnim nabavkama. Kompanija je i do sada imala sporne situacije, a nedavno je izbila nova afera. Zbog zloupotreba, uhapšeno je šest osoba – dva inženjera u EPS-u, jedan iz Instituta CIP i tri direktora u dve privatne firme. Reč je o izgradnji 12 kilometara industrijskog koloseka iz stanice Stig do kapije TE Kostolac, koji uopšte nije postavljen iako je nadzorni organ iz CIP-a potvrdio radove a preduzeća, najpre Italiano konstrukcione, a potom Bauvižn (kome su ustupili ugovor iako je u blokadi) naplatila od EPS-a 7,5 miliona evra. Za taj posao, finansiran iz kineskog kredita, nije bila raspisana javna nabavka. Kako je došlo do isplate za nepostojeće radove tek će se saznati, ali do kog nivoa sežu učesnici upleteni u ovaj posao govori podatak da su dve tužiteljke koje su se bavile tom istragom, smenjene. Dakle, pitanje javnih nabavki u preduzećima gde je država vlasnik, nije precizirano.
Ako je reč o javnom preduzeću, ono podleže odredbama tog zakona, ali je praksa kod akcionarskih društava raznolika. Tako su iz Transparentnosti Srbija skrenuli pažnju da, na primer, Telekom Srbija ne primenjuje taj zakon, dok je on obavezan za tri preduzeća železnice.
Savić podseća da je samo havarija u termoelektrani Kostolac iz prošle godine koštala 650 miliona evra, na šta se nadovezuju izdaci za uvoz struje u periodu kada je ona najskuplja.
Kada se na to dodaju najavljena poskupljenja energije koja će dodatno da podignu inflaciju i otežaju preživljavanje građana, pritisak na državu da nešto promeni postao je veći. Profesor Savić objašnjava da postoji razlika u tome da li država sprovodi organizacione promene da bi mogla na miru da reorganizuje i sredi preduzeće, ili pak kupuje socijalni mir, što znači da ne želi bilo šta da promeni. Kaže da je sada teško razlučiti šta država hoće, ali naglašava da ukoliko stvarno to želi, onda ima snage da EPS organizuje u uspešno preduzeće. Ipak, priznaje kako dosadašnja iskustva pokazuju da je država imala neke druge ciljeve, „muljanje je dovelo cara do duvara“ ali ipak želi da veruje u to da bi naučena lekcija mogla da pokrene neku drugačiju priču.
Profesionalni menadžment, a ne promena forme, kaže ekonomista Saša Đogović objašnjavajući šta može da dovede do uspešnih promena u EPS-u. Naglašava da se i u postojećem obliku javnog preduzeća mogao izbeći uticaj politike i očigledno negativna selekcija kadrova.
„U proteklom periodu, za ovu ali i bivše vlasti, javna preduzeća služila su kao krave muzare, za dalje pothranjivanje partokratske političke infrastrukture i radi zadovoljavanja partikularnih interesa. Cilj nikada nije bila profitabilnost i stabilnost kompanija, opšti interes, već uglavnom pojedinačni ili nekih grupa, a u skladu sa tim se sprovodila i kadrovska politika. Poslednji u tom nizu jeste bio Grčić ali je takvih bilo i pre njega, s tim što su dimenzije razdora bile manje nego kad je došlo do ove poslednje kadrovske prekompozicije“, kaže Đogović.
Prema njegovim rečima, postoje domaći stručnjaci koji bi mogli da ispune zahteve efikasnog upravljanja, ali su oni uglavnom skrajnuti pa očekuje da tu dođu već prisutni Norvežani. „Sada moraju da se dovode spasioci sa strane da upravljaju našim resursima, što govori o infantilnosti zemlje i političke elite“, zaključuje on, prenosi Novi Magazin.