Konferencija Ujedinjenih Nacija COP21 održana u decembru 2015. u Parizu, najavila je prelomni trenutak u borbi protiv klimatskih promena. Skoro 200 zemlja sklopile su dogovor da traže održanje porasta globalne temperature na manje od 2 celzijusova stepena iznad preindustrijskih temperatura do 2100. Ulazak Kine, SAD, Evropske unije, Indije i Rusije u sporazum stvorilo je mnogo optimizma, s obzirom da ove zemlje zajedno emituju dve trećine gasova sa efektom staklene bašte.
Nakon 2020. godine smanjenje emisija će imati sve opipljiviji uticaj ako zemlje učesnice COP21 ispoštuju svoje obaveze a sistem trgovine emisijama EU (ETS) ući će u novu fazu s nižim pragom emisija. Kao rezultat, evropske cene ugljen-dioksida verovatno će porasti. Ovo će dovesti do povećanja cene električne energije. Više cene ugljen-dioksida i struje povećaće ekonomsku atraktivnost obnovljivih izvora.
Više cene ugljenika
Proizvodnja energije i toplote emituje više od trećine ukupnih globalnih emisija gasova sa efektom staklene bašte.
EU ETS, uveden 2005. godine, doprineo je redukciji emisija, ali na račun pojedinih segmenata evropske industrije. Teret troškova je naročito velik za kompanije u industriji čelika, aluminijuma, cementa, papira i u hemijskoj industriji, u kojima energija može činiti do 40% operativnih troškova. Evropski političari zabrinuti zbog daljeg ugrožavanja industrijske konkurentnosti Evrope nevoljni su da preduzmu agresivnije mere kako bi podržali više cene više cene ugljenika (trenutno su blizu 6 evra po toni).
Promenjeno tržište energije
Više cene ugljen-dioksida imaće značajan, višestruki uticaj na tržište električne energije u Evropi. Na osnovu BCG modela proizvodnje energije, procenjuje se da bi povećanje cene CO2 od 10 evra rezultiralo povećanjem prosečne cene električne energije za pet do 10 evra po MWh, koje će biti praćeno većom nestabilnošću cena: u periodu izobilja proizvodnje obnovljivih izvora, cene u Evropi će biti niske; kada proizvodnja bazirana na fosilnim gorivima bude određivala cene, one će biti visoke.
Istovremeno, pojedina postrojenja sa visokim emisijama ugljenika verovatno će biti zatvorena zbog visokih troškova emisija, a smanjenje ponude će vršiti dodatni pritisak na cene električne enrgije. Ako se cena ugljenika poveća, prosečna cena električne energije mogla bi porasti na 50 do 60 evra po MWh posle 2020. –što je 50 do 100 odsto više u odnosu na sadašnji nivo.
Više cene ugljenika i više cene električne energije ubrzaće usvajanje obnovljivih izvora energije kao što su vetar i sunce. Kao rezutlat većih prihoda od obnovljivih izvora i nižih investicionih troškova koji dolaze sa napretkom tehnologije, obnovljivi izvori će zahtevati manje subvencije. EU je potrošila 40 milijardi evra za podršku obnovljivim izvorima u 2012.
Višecene električne energije uticaće štetno na nekoliko zelenih tehnologija koje se oslanjaju na struju, kao što su proizvodnja električnihautomobila i toplotnih pumpi. Da bi se oni zaštitili, moguće je agresivnije oporezivanje konkurentnih tehnologija baziranih na fosilnim gorivima.
Konačno, više cene ugljenika bile bi blagodet za gasna postrojenja koje prežive u narednih nekoliko godina. Ova postrojenja će takođe imati koristi od veće potrebe za balansiranjem elektroenergetskog sistema koja proizilazi iz većeg udela obnovljivih izvora u energetskom miksu.
Strateška odluka za evropske proizvođače električne energije
Tri strateška kursa mogu biti profitabilna za proizvođače električne energije u ovom okruženju – okretanje ka obnovljivim izvorima, investiranje u proizvodne jedinice sa niskim emisijama (nuklearne elektrane i hidroelektrane) i ekstrakcija maksimalne vrednosti iz ugroženih sredstava kroz smanjenje troškova i veću fleksibilnost proizvodnje.