SAD i EU su svojim planovima za oporavak od COVID-19 dodale zelenu potrošnju od oko 1,4%, odnosno 3,9% BDP-a iz 2019. godine. Uz fiskalne multiplikatore od 1,4-1,6, ovo bi moglo dodati do 2 procentna poena američkom BDP-u i 6,6 poena BDP-u EU do 2030. godine.
Dok politike zaštite životne sredine obično imaju mali ukupni ekonomski uticaj, troškovi prelaska na zelenu energiju mogu postati materijalniji.
Scenario poreza na ugljenik pokazuje da bi nagli rast cene ugljenika na 100 dolara do 2030. godine, kako je preporučila Komisija na visokom nivou za cene ugljenika, predstavljao negativniji šok za privrede sa niskim cenama ugljenika i oslanjanjem na karbonski intenzivne izvore energije.
Uticaj na BDP, bez mera kompenzacije, mogao bi da iznosi preko 8% za Kinu do 2030. godine, i bliže 5% ako bi vlada reinvestirala poreske prihode. To je manje za SAD, sa 3%, i Evropu, sa 2%, a oko 1% ili manje nakon reinvestiranja za obe.
Na mikroekonomskom nivou, manje produktivne i manje firme, veći emiteri i domaćinstva sa nižim prihodima su ranjiviji na troškove ovih i ekoloških politika – ako oni nisu kompenzovani.
Mehanizam prilagođavanja granice ugljenika (CDAM) može imati smisla za zemlje koje imaju visoke domaće cene ugljenika, ali će se u suprotnom verovatno posmatrati kao protekcionistički potez. Evropsko iskustvo sa niskim cenama ugljenika između 2005. i 2011. godine takođe sugeriše da nema dokaza o curenju ugljenika, tako da bi CBAM uglavnom imao smisla za energetski intenzivne industrije i industrije izložene trgovini. Međutim, ovo bi se moglo promeniti pošto je cena ugljenika nedavno porasla na 60 evra po toni u EU.
Globalne investicije privatnog sektora u obnovljive izvore energije utrostručile su se na 2,6 biliona dolara u poslednjoj deceniji, pri čemu SAD, EU i Kina imaju udeo od oko dve trećine. Ipak, zelene inovacije i intenzitet istraživanja i razvoja zaustavljeni su od 2012. godine. Međutim, nedavni porast interesovanja za ESG među investitorima mogao bi da spreči ovaj trend.
Veće klimatske ambicije, veći udar na ekonomski rast?
Suočene sa više katastrofa povezanih sa klimatskim promenama, nekoliko zemalja širom sveta povećalo je svoje klimatske ambicije za 2030. godinu.
Među tri najveće ekonomije, SAD i EU su se obavezale da smanje neto emisiju gasova staklene bašte (GHG) za 51% (u odnosu na 2005.) i za 55% (u odnosu na 1990.) u aprilu 2021. i septembru 2020. Kina se takođe obavezala u decembru 2020. da će smanjiti svoje emisije CO2 po jedinici proizvodnje za preko 65% u odnosu na nivoe iz 2005. godine. U avgustu 2020. Kina je objavila svoju ambiciju da postigne karbonsku neutralnost do 2060. godine.
Kao među prvima koji su usvojili klimatske ciljeve, EU je ispred SAD i Kine u zelenoj tranziciji. Za slične nivoe BDP-a po glavi stanovnika, EU je emitovala manje CO2 po jedinici BDP-a nego SAD. Kina ima više posla da nadoknadi zaostatak, ali se čini da je već na nižem putu emisija BDP-a po glavi stanovnika od EU. Štaviše, Kina podiže nivo bogatstva uz manje emisije CO2 nego što je to bio slučaj sa EU pre 1990. Ovo sugeriše da su ili stroža ekološka pravila u nekim zemljama možda imala pozitivne efekte na životnu sredinu u inostranstvu ili da je Kina možda započela svoju zelenu tranziciju na nižim nivoima BDP-a po glavi stanovnika u odnosu na SAD i EU.
Najnoviji izveštaj Međuvladinog panela za klimatske promene poziva na agresivnije mere za zaštitu životne sredine kako bi se izbegli najgori uticaji klimatskih promena. Iz tog razloga, zemlje razmatraju širi spektar političkih instrumenata, što dovodi do toga da se neki pitaju da li oni mogu doći po cenu ekonomskog rasta.
Posmatrajući zelenu javnu potrošnju, ekološku regulativu i poreze na ugljenik u EU, SAD i Kini, S&P Global Ratings otkriva da kombinacija različitih tipova političkih alata može ublažiti udar na rast – čak i za najugroženije sektore i domaćinstva, ali malo je verovatno da će trenutne obaveze biti dovoljne za postizanje ambicioznijih klimatskih ciljeva.
Zelena javna potrošnja za povećanje BDP-a EU i SAD do 2030.
Čini se da je za sada javna potrošnja glavna poluga politike za zaštitu životne sredine koju vlade koriste da postignu svoje ciljeve, jer u svakom slučaju moraju da finansiraju oporavak od COVID-19. SAD i EU su predstavile velike pakete fiskalnih stimulacija za zelenom potrošnju koja je procenjena na oko 1,4% do 3,9% BDP-a u 2019.
EU je posvetila više resursa za borbu protiv klimatskih promena od drugih zemalja, sa oko 3,9% BDP-a u 2019. zelene javne potrošnje u narednih sedam godina. Najmanje 30% kombinovanog budžeta EU i fonda za oporavak od COVID-19 je namenjeno za borbu protiv klimatskih promena. Ovo su značajnija sredstva za potporu Zelenom dogovoru EU, koji bi trebao da generiše 1 bilion evra zelene potrošnje iz javnog i privatnog sektora u narednoj deceniji još početkom 2020-ih.
U SAD su predložena dva odvojena savezna plana sa velikim iznosima zelenih alokacija: Zakon o ulaganju u Ameriku Predstavničkog doma i Dvopartijski sporazum Senata o infrastrukturi. U proseku, blizu 50% tih planova je zeleno, što predstavlja 1,4% BDP-a iz 2019.
Kineski petogodišnji plan pominje niskougljeničnu tranziciju, ali ne pominje nikakve posebne inicijative za javnu potrošnju. Međutim, Politbiro je na svom julskom sastanku nagovestio da će vlasti verovatno uskoro objaviti „akcioni plan“ za postizanje vršnih emisija ugljenika do 2030. godine.
Postoji nekoliko razloga zašto će zeleni podsticaji povećati BDP. Prvo, MMF (2021.) procenjuje da su zeleni multiplikatori veći od tradicionalnih. Na primer, multiplikatori ulaganja u obnovljivu energiju iznose oko 1,1-1,5 u poređenju sa 0,5-0,6 za ulaganja u fosilna goriva. Zelena investiciona potrošnja je takođe često i potrošnja za infrastrukturu (na primer, javni prevoz), koja ima tendenciju da vrši pritisak na investicije privatnog sektora i dugoročno povećava produktivnost. Čak i potrošnja za povećanje energetske efikasnosti, kao što je renoviranje zgrada, može poboljšati alokaciju resursa jer se uštede troškova energije mogu koristiti za drugu namenu na duži rok.
Drugo, mere zelene stimulacije se sprovode u vreme ekonomskog zastoja i niskih troškova finansiranja, što znači da su fiskalni multiplikator, a samim tim i potencijal za ekonomski rast, na svom najvišem nivou. Za EU, procenjuje se da trenutni multiplikator državne potrošnje iznosi oko 1,6 nakon četiri godine, a za SAD oko 1,4. Kao rezultat, zelena fiskalna potrošnja će dodati najmanje 6,6 procentnih poena BDP-u EU i blizu 2 poena BDP-u SAD-a. do 2030. Ovo možda još uvek neće postići povećanje investicija u energetiku od 2 poena koje je potrebno na globalnom nivou da bi se dostigla neto nula do 2050. prema IEA (2021.). Ipak, to je snažan korak u ovom pravcu jer će podstaći više privatnih investicija u zelenu tranziciju.
Regulacija životne sredine će se verovatno najviše osetiti na nivou sektora
Pored javnih investicija, vlade koriste regulativu i određene cene ugljenika da podrže svoje zelene strategije.
EU je ispred ostalih po ovom pitanju, pošto je uspostavila klimatske politike počevši od 1990-ih. Dizajnirala je prvi međunarodni sistem trgovine emisijama (ETS) za cenu ugljenika i postavika obnovljive izvore energije, energetsku efikasnost, kao i nacionalne ciljeve smanjenja za sektore koji nisu deo ETS-a. Cene ugljenika u EU su već znatno više nego u SAD i Kini.
Da bi se tranzicija do 2030. održala na pravom putu, Evropska komisija je već u julu predložila drugi set politika: paket Fit for 55. To uključuje proširenje ETS-a kako bi uključio više sektora (kao što su pomorski, građevinski i transportni), revidirano oporezivanje energije, ambicioznije ciljeve za obnovljive izvore i energetsku efikasnost i novi mehanizam za prilagođavanje granice ugljenika (CBAM). Unutar EU, Švedska emituje četiri puta manje ugljenika za svaku jedinicu proizvodnje nego Estonija i Poljska.
U SAD se federalni propisi o životnoj sredini sprovode na državnom nivou. Kongres je usvojio američki zakon o inovacijama i proizvodnji 27. decembra 2020. Cilj je postepeno smanjivanje proizvodnje i potrošnje navedenih hidrofluorokarbonata (HFC) i olakšanje prelaska na tehnologije sledeće generacije. Predsednik je 27. januara 2021. potpisao naredbu o ukidanju subvencija za fosilna goriva do 2022. godine.
Do sada se Kina uglavnom oslanjala na politiku kontrole odozgo nadole da bi pokrenula prelazak na put rasta sa niskim emisijama ugljenika. Ali nedavno je razvila neke tržišno zasnovane instrumente: zakon o porezu na zaštitu životne sredine u 2018. i šemu za trgovinu emisijama (ETS) ove godine. Ova šema je mnogo manje razvijena od EU ETS. Pokriva samo energetski sektor i ima znatno nižu ulaznu cenu (oko 7 dolara u odnosu na 60 evra u EU), ali je to prvi korak u određivanju cena ugljenika.
Istorijski dokazi sugerišu da regulacija životne sredine može postići značajne ekološke ciljeve sa samo malim ukupnim uticajem na agregatnu ekonomsku proizvodnju. OECD (2021.) nalazi da povećanje strogosti politike zaštite životne sredine (EPS) za 10% dovodi do smanjenja intenziteta ugljenika za 5%-10%, pa čak i do malog povećanja produktivnosti. To znači da stroža regulativa pokreće inovacije. Iako je zaposlenost u proizvodnji pala za 1% , to ne rezultira nižim neto izvozom proizvodnje.
Porezi na ugljenik nisu veoma popularni zbog verovatnog negativnog uticaja na rast
Postoji konsenzus među ekonomistima da je određivanje cene ugljenika najbolja poluga politike za smanjenje negativnih posledica po životnu sredinu. Međutim, prema podacima OECD-a, nije plaćena cena za oko 60% emisija ugljenika iz upotrebe energije u zemljama OECD-a i Grupe 20 u 2018. godini. Čak ni EU, sa svojim 15 godina starim ETS-om, nema konkretne planove za dostizanje cene ugljenika od 100 dolara po toni ekvivalenta CO2 do 2030. godine, kako je 2017. preporučila Komisija na visokom nivou. Štaviše, najnoviji paket Fit for 55 predlaže povećanje pokrivenosti ETS-om, ali i dalje ne pokrivajući sve sektore privrede.
Iako porezi na ugljenik mogu biti „prva najbolja” poluga politike za rešavanje problema životne sredine, oni mogu dovesti do nekih kompromisa u pogledu rasta, za razliku od zelene potrošnje, koja povećava rast. Način da se reši ovo pitanje može biti uvođenje različitih nivoa poreza na ugljenik, u zavisnosti od sposobnosti zemalja da izvrše zelenu tranziciju, nešto što je nedavno predložio MMF.
Politike zelene tranzicije će verovatno povećati rast, ali je potrebno više da bi se dostigla neto nula
Trenutne politike zelene tranzicije u EU, SAD i Kini do sada se uglavnom oslanjaju na javnu potrošnju, inicijative privatnog sektora i neke ekološke propise za postizanje ekoloških ciljeva do 2030. godine. Uzeti zajedno, verovatno je da će oni poboljšati rast, zahvaljujući visokim fiskalnim multiplikatorima – čak i više za zemlje koje prednjače u zelenoj tranziciji. Međutim, oni mogu postaviti neke distributivne izazove unutar zemalja, pošto se resursi preraspodele između sektora, primoravajući neke kompanije da se suoče sa mnogo većim troškovima i remetilačkim silama od drugih, što postavlja pitanja o tome šta bi bila „pravedna tranzicija“.
Ipak, naučnici su istakli da trenutne politike nisu dovoljne da spreče zagrevanje od preko 2 stepena Celzijusa. Dok prethodno iskustvo i razmatranja političke ekonomije sugerišu da će se uvođenje cene ugljenika verovatno dešavati veoma postepeno, rastuća svest o rizicima fizičkih klimatskih promena mogla bi da podstakne promene brže nego što je to istorijski viđeno.
Postoji velika neizvesnost u vezi sa predviđanjima za tehnološke promene. Do sada, zelene inovacije su iznenadile, jer su cene obnovljivih izvora energije ili litijumskih baterija dramatično pale poslednjih godina. Ovo sugeriše da bi se tranzicija mogla ubrzati pošto potražnja – primarna sila koja stimuliše tehnološke promene – dostigne prekretnicu, čemu će pomoći javna potrošnja i regulacija, kao i razmatranja privatnog tržišta kako ESG postane mejnstrim.
Izvor: spglobal.com